Tradicija spremanja kolača od dizanog tijesta duboko je ukorijenjena i u našem podneblju. Stoga i naše kuhinje, posebno za blagdane, mirišu po našim omiljenim orehnjačama, makovnjačama, gužvarama, zlevkama, krafnama, kuglofima i fritulama, tradicijskim kolačima koje su desetljećima, po uzoru na svoje pretke, spremale i naše prabake i bake.

Prvo kvasno tijesto zamijesili su Egipćani. Naravno, najvažniji sastojak za slasne dizane kolače, kvasac, otkriven je još u pradavna vremena, oko 5000 g. pr. Kr. Prvi koji su primijetili da čarobne gljivice dižu tijesto i čine ga mekšim bili su Egipćani, koji su njegove blagodati koristili u pripremi kruha i ostalih proizvoda od žitarica. Od tog su se razdoblja od krušnog tijesta s kvascem počeli peći i prvi kolači koji su se zaslađivali medom, koji su u 12. te posebno u 13. stoljeću postali medenjaci kakve otprilike poznajemo i danas.

U 13. stoljeću su od tijesta s kvascem nastale i prve krafne, a u 17. stoljeću je u Njemačkoj svjetlo dana ugledao još jedan tradicijski kolač od dizanog tijesta, omiljeni gugelhupf (gugel-lopta, hupf-kvasac), kuglof.

U 18. stoljeću  Bečani su krafne koje su postale tradicionalnom pokladnom slasticom počeli nadijevati marmeladom, što je s posebnim veseljem prihvaćeno i u renesansnoj Veneciji. U 18. stoljeću je do tada rijedak i vrlo skup šećer postao mnogo dostupniji te je baš kao i finije mljeveno brašno, počeo bivati uobičajenim sastojkom dizanih i ostalih kolača.
Bečani su u 18. stoljeću počeli krafne nadijevati marmeladom.

Zavirimo li u našu etnografsku povijest u minulim stoljećima u ruralnim područjima pekle su se najčešće dvije vrste vrlo jednostavnih kolača, tanka i visoka gibanica (u Zagorju i okolici Zagreba su zvale prosta i debela).

Tanka se pekla od jednostavnog tijesta za savijače, a visoka, nadjevena orasima, makom ili sirom, od tijesta s kvascem od najčešće kukuruznog brašna. Dizana gibanica bila je i jedno od tri obavezna jela na karminama (po vjerovanju nakon pogreba trebalo je 3 puta moliti za dušu pokojnika i 3 puta jesti) i jela se nakon juhe s rezancima te pečenja ili graha s kiselim zeljem.

Vrlo raširen dizani kolač bila je i zlevka (spremala se od brašna, uglavnom kukuruznog, mlijeka, vrhnja i šećera) koja se ovisno o podneblju zvala i zlijevanka, cicura ili cicvara. Od dizanog tijesta spravljali su se i buhtli (nadijevali su pekmezom) te krafne, koje su se oblikovale čašom ili poklopcem od kantice za mlijeko i pekle u vrućoj masti ili u pećnici. Uz obalu i na otocima od kvasca, brašna, jaja, mlijeka i šećera pekle su se bubice ili pince.
Prvi koji su primijetili da čarobne gljivice dižu tijesto i čine ga mekšim bili su Egipćani.
Kvasac se spremao od odstajalog tijesta. U istom su se području od dizanog tijesta s jajima i mlijekom, pekle šećerom posute, te grožđicama ili pinjolima nadjevene fritule, koje su se oblikovale tako da se tijesto stavilo u šaku i stisnulo, a potom se dio koji je izvirio između palca i kažiprsta skinuo žlicom i stavljao u vruće ulje.

Nadalje, i u ruralnim i u gradskim sredinama omiljene su bile makovnjače, orehnjače ili gužvare, dizani kolač nadjeven makom i orasima. U Slavoniji, ali i drugdje, od dizanog tijesta s mljevenim svinjskim salom pekli su se salenjaci, punjeni orasima ili pekmezom.

Naravno, u siromašnim ruralnim i gradskim sredinama, dizani su se kolači, posebno oni od finijeg pšeničnog brašna, jeli samo nekoliko puta godišnje, za velike crkvene blagdane i svečanosti poput krstitki i svadbi. K tome, stoljećima se (ponegdje čak sve do polovice 20. stoljeća) za dizane kolače nije koristio kupovni, već domaći kvasac, koji se spravljao od tropa grožđa i mošta, a još češće od odstajalog komada tijesta sačuvanog od prethodno spravljenog krušnog tijesta.