Kuharice sve češće, koristeći temu hrane, zapravo govore o obiteljskim sjećanjima, putovanjima, različitim životnim iskustvima. Svakog prosinca New York Times objavljuje knjižicu s najboljim tekstovima o hrani objavljenim širom svijeta tijekom godine.
Moderne kuharice, mislim na one objavljene u posljednjih nekoliko desetljeća, više nisu tek zbirke recepata. Predstavljanje recepata s isključivom namjerom informiranja o sastojcima i načinu pripreme jela, preuzeli su časopisi. Kuharice sve češće, koristeći temu hrane, zapravo govore o obiteljskim sjećanjima, putovanjima, različitim životnim iskustvima. Svakog prosinca New York Times objavljuje knjižicu s najboljim tekstovima o hrani objavljenim širom svijeta tijekom godine. U njoj se može naći svega i svačega, od putovanja u potrazi za bakinim njokima, prodaji tacosa uz pomoć malih kamiona, tzv. "taco truck" u LA, čudotvornim biljkama s Anda, do članaka o tome da li je četveročlanoj obitelji jeftinije svakodnevno jesti u fast food restoranima ili kupovati hranu i kuhati.
Staromodne kuharice ili one "za pomoć" – u obitelji se nasljeđuju iz generacije u generaciju i imaju bezgraničnu vrijednost.
Kao da se svi polako "talijaniziramo" i u stanju smo satima raspravljati o tome što kuhamo, što smo upravo pojeli ili se spremamo pojesti. I to s neobično bogatim vokabularom koji je sve donedavno zvučao krajnje blesavo kad se odnosio na luk, školjke ili lazanje. A kad smo kod knjiga, postoji jedna vrlo uspješna upravo na tu temu pod nazivom "Zašto Talijani uvijek pričaju o hrani".
Moderne kuharice mogli bi podijeliti u nekoliko vrsta. Da se razumijemo, ovo nije nikakva službena klasifikacija priznata od nadležnih institucija, već osobna podjela kojom se služim kad pokušavam sugovorniku objasniti o kakvoj se kuharici radi.
Umjetničke kuharice ili one "za gledanje" – iz kojih nećete nikad ništa skuhati, niti naučiti o kuhanju. Prepoznaju se po broju stranica (nikad manje od 500) i težini (nikad manjoj od 2 kilograma). Drže se na počasnom mjestu na policama ili na stoliću u dnevnom boravku, a listaju u poluležećem stavu na kauču, uz kavu ili čaj, najbolje tijekom kišnih nedjeljnih popodneva. Kod ovih kuharica ime fotografa i food stilista daleko je važnije od imena autora. Najpoznatija kuharica "za gledanje" je "Modernist Cuisine – The Art of Cooking" Nathana Myhrvolda.
Filozofske kuharice ili one "za razmišljanje" – iz kojih ćete skuhati tek nekoliko jela, jer se uglavnom radi o receptima koje već poznajete, od kojih vam se već na prvo čitanje zatvara apetit ili za koje ste sigurni da ih pripremate bolje od autora. Naziv im se uglavnom sastoji od pitanja, poslovica ili oksimorona koji bi vas trebali privući da ih kupite. Pod naizgled glavnom temom hrane skrivaju onu pravu temu vezanu za etička pitanja, poput zaštite okoliša i zdravlja, podjelu hrane i bogatstava, putovanja i sl. Čitaju se uglavnom ljeti ili u kompliciranijim životnim razdobljima. Mogu biti izuzetno dosadne ili izuzetno zanimljive, ovisi o autoru i čitatelju, stoga nikako ih nemojte kupovati bez prethodnog savjeta ili recenzije prijatelja. Jedan od glavnih autora "filozofskih kuharica" je Michael Pollan s knjigama "Food Rules", "Omnivore's Dilemma", "In Difense of food", pa Harve This "Molecular Gastronomy", Harold McGee "On Food and Cooking" i drugi.
Biografske kuharice ili one "za zabavu" – su one koje bi svatko od nas jednom htio napisati. Nema chefa koji karijeru nije započeo ili završio ovakvom kuharicom. Dok ih čitamo uzdišemo za opisima i fotografijama lonaca, noževa, kuhinjskih pomagala, rijetkih sastojaka, a najviše za vremenom koje posvećuju kuhanju te činjenici da su za taj posao odlično plaćeni.
Kuharice sve češće, koristeći temu hrane, zapravo govore o obiteljskim sjećanjima, putovanjima, različitim životnim iskustvima.
Pogodne su za čitanje uvijek, a jedino ograničenje predstavlja njihov volumen. U tu grupu spadaju kuharice poput "Alinea" Granta Achatza (3 kg i 400 recepata) s fotografijama koje preferiraju vodoravne linije i crno-bijele kombinacije, knjige Ferrana Adrije "The Family Meal" i "The day at elBulli", Thomasa Kellera "The French Laundry Cookbook".
Informativne kuharice ili one "za primjenu" – su one koje sadrže recepte vezane za nacionalne kuhinje (meksička, kineska, španjolska...), određeni sastojak (kako kuhati tofu, čokoladu, piletinu...) ili način prehrane (vegetarijanska, proteinska...) Obraćaju se točno određenoj grupi čitatelja, npr. zaposlenim parovima, početnicima, djeci i sl. Drži se i čita u kuhinji. Od naših, svakako "Dalmatinska kuharica" Dike Marjanović Radice.
Staromodne kuharice ili one "za pomoć" – su jedine bez kojih se ne može. Osim recepata za klasična jela, sadrže objašnjenja brojnih tehnika kuhanja. One starije nam danas mogu izgledati prevaziđene, pa čak i smiješne, jer koriste pomagala koja danas smatramo muzejskim primjercima. U obitelji se nasljeđuju iz generacije u generaciju i imaju bezgraničnu vrijednost, koja raste svakom bilješkom koju je baka ili ujak ostavio pokraj recepta. Tu svakako spada povijesna "Vučetićka", ali i suvremenija i "naša" Damira Skansi.
Primijetila sam da najbolje spavam kada navečer u krevetu listam kuharicu. Recepti me zabavljaju i opuštaju. Smišljam nove kombinacije i menije. Vjerujte, funkcionira bolje od križaljki i sudokua, a što se tiče tableta za spavanje ne znam, jer, na sreću, nemam iskustva. Tko zna, možda će ubrzo neki domišljati izdavač početi objavljivati kuharice "za laku noć i miran san"!?
:(Još nema komentara