U kući doktora Livingstona

Jedne smo se noći muž i ja ukrcali na noćni let Amsterdam-Nairobi. Večerali smo, gledali film, spavali, prešli rano ujutro ekvator, popili šampanjac i u Nairobi-u zamijenili veliki Boeing 777 malim avionom, koji nas je, leteći uz sami vrh Kilimandžara, doveo u Zanzibar.

Čim smo se iskrcali, shvatila sam da je moja djevojačka predodžba o Zanzibaru bila potpuno pogrešna. Zanzibar nije otočić nego otočje. Nije izgubljen u oceanu, nego se nalazi uz samu istočnu obalu Afrike svega 24 milje od Dar el Salama. Na Zanzibaru nema trbušnih plesačica, a nema ni trgovaca slonovačom, ali ima puno lijepih hotela i plaža.

Stanovali smo u jednom od tih hotela. Hotela zapravo i nema, jer nema centralne zgrade. Svaki par ima jednu od 78 kuća sa terasom, spavaćom sobom, garderobom i sanitarnim čvorom. Nevjerovatno lijepo uređenim vrtom penješ se do recepcije, restorana i bazena. Ljudi su iznimno ljubazni, hotel je odlično vođen. Oko tri hotelska naselja, koja su sagrađena na 38 kilometara dugoj plaži, ima oko pet tisuća stabala palmi.

Znazibar je bio omanski sultanat pa britanski protektorat. Osamostalio se 1.963., ali se godinu dana kasnije ujedinio sa Tanganjikom. Zanimljiv je način tog ujedinjenja. Novoj, zajedničkoj državi, Tanganjika je dala svoja prva tri slova “Tan“, a Zanzibar svoja tri „Zan“ pa se zajednička država zove Tan-zan-ia.

Na arhipelagu živi danas više od milijun ljudi. Stanovnici su mješanci Bantu crnaca i Arapa. Arhipelag čine dva velika otoka- Unguja i Pemba i nekoliko manjih. Mi smo živjeli na Unguji. Četiri je puta veći od Brača, a na njemu živi 45 puta više ljudi, nego na Braču. Oko 685.000 žitelja. Na manjem, Pembi, živi oko 380.000. Od manjih otoka najpoznatiji je Chapwani. Iz jedne njegove uvale je njemački ratni brod „Königsberg“, prerušen u trgovački, napao britanski H.M.S. „Pegasus“. Mrtve su domaći pokupili i zajedno pokopali pa taj otok danas zovu i otok grobova.

Davno se Zanzibar našao u centru pažnje zahvaljujući bizarnoj atmosferskoj pojavi. Vjetru uvijek istog smjera. Monsunu.

Nastanak monsuna je posljedica razlike temperature mora i kopna. Ljeti se kopno zagrije brže i jače od mora. Zato zrak struji sa mora prema kopnu. Dva se ljetna monsuna rađaju iznad Zanzibara. Jedan puše prema Omanu, a drugi prema Bombaju. Zimi je sve isto, samo što puše od kopna prema moru. Od Omana do Zanzibara i od Bombaja do Zanzibara. Kad su Arapi shvatili taj jednostavni mehanizam monsuna, koji je sličan pokretnim stepenicama u robnoj kući, počeli su se zimi spuštati, a ljeti vraćati iz Zanzibara. Punih jedara i bez opasnosti.

Moreplovac  Sinbad, junak arapskih priča iz „1001 noći“, bio je povijesna ličnost. Na drvenom brodu zvanom “Dhau“, kakve i danas vidimo u luci Stonetowna, spuštao se uz istočnu obalu Afrike do ovog zaljeva. Za Arapima su monsun počeli koristiti Indijci. Arapi su propagirali Islam, Indijci su dovozili oružje i svilu iz Indije,  a porculan i žensku odjeću iz Kine. Za dobiveni su novac kupovali skupocjene začine pa bi se početkom ljeta prepuštali ljetnom monsunu da ih dogura do Bombaja.

Kad su Arapi i Indijci otkrili da iz Zanzibara, osim začina, mogu dovoziti dragocjeno drvo vrhunske kvalitete, plemenite metale i snažne robove, promet je naglo porastao. Pusti i prazni ocean, na kojem su puhali pouzdani monsuni, postao je pomorska autostrada. Pred tisuću godina počinje fascinantna priča prvog zajedničkog tržišta. Stvoren je trgovački trokut. Arapski svijet Bliskog istoka, zemlje srednje Azije i primorske zemlje istočne Afrike sa Zanzibarom, uspostavili su na otoku Tumbatu zajednički trgovački čvor, preteču zajedničkog tržišta pa i zajednički novac, preteču eura. Nevjerovatna priča.

Pet stoljeća kasnije, Vasco da Gama donio je nove bodove Zanzibaru. Upoznao je Europu da se po začine ne mora ići do Indije: „Sve što trebate, naći ćete u Zanzibaru, a uz to i sigurnu luku, dovoljne zalihe pitke vode i sigurna skladišta za robu“.

Kad je omanski sultan Seyyud Said sve to povezao, poslao je trupe da zauzmu Zanzibar. Sultanovi ljudi posjekli su šume i pretvorili Zanzibar u začinima najbogatiji otok svijeta. To je ostao i do danas. Sultan je time ušao u zlatnu knjigu povijesti, ali je brzo iz nje izletio. U Stonetownu je otvorio najveću tržnicu za prodaju robova. Školovani lovci dovodili su iz Kameruna, Konga i Zambije jedre, mlade djevojke i snažne momke. Bili smo na toj tržnici i u anglikanskoj crkvi, koju su misionari izgradili iznad prostorija u kojima su ranije držani robovi.

 Na trgu je impresivni spomenik tim robovima. Iako su tu prodavali i djecu, poglavito žensku, na spomeniku nema djece. Švedska vlada, koja je podigla spomenik, nije dozvolila da djeca budu u okovima pa čak ni na spomeniku.

U crkvi je još jedan šokantan spomenik. Deblo stabla na čijim su granama, kao u izlogu, vješali najsnažnije „primjerke“. Dnevno se prodavalo u prosjeku 110 robova. U 86 godina, koliko je tržnica radila, prodano je više od tri milijuna mladića i djevojaka. Kupovali su ih bogati posjednici za rad u poljima šećerne repe, zatim gramzivi gazde za rad u kući i oko kuće i vlasnici harema da obogate svoju zbirku. Razvozili su ih brodovima po zemljama Indijskog oceana, ali i oko rta Dobre nade u Brazil. Potomci tih crnih momaka i djevojaka čine danas 11 posto populacije Brazila, a to je čak 18 milijuna ljudi. Neki od pradjedova poznatih brazilskih nogometaša stigli su tako u Brazil.

Jednog smo kišnog jutra unajmili u hotelu vodiča sa kolima. Pokazao nam je otok, a onda i Stonetown, srce i dušu Zanzibara. Stari centar uskih ulica, dobro zaštićenu luku, lijepe stare arapske palače izrezbarenih vrata i zaštićenih verandi.

Muškarci u brojnim kafićima piju kavu i puše. Žene i djevojke ne idu u kavane, a ni u dućane, osim onih za hranu. Na tropskom pljusku toga jutra, bose su gacale kroz lokve i gledale izloge. Kangu, koja ima se svidi, kupit će im kasnije njihov muškarac.

U tom ozračju susrećemo duh, lik i slavu junaka ove priče, doktora Livingstona. U crkvi, na lijevoj strani oltara je križ doktoru za spomen. Drvo za izradu križa donijeli su misionari sa stabla ispod kojeg je doktor umro.

David Livingstone je bio škotski misionar, školovao se za liječnika-misionara. Želio je poći u Kinu, ali su ga poslali u Afriku. Ne znam zašto. Kotač sudbine mu je odredio da otkrije baš Afriku. Bio je član ekspedicije, koja je 1.849. otkrila jezero Ngami. Imao je 36 godina. Pet godina kasnije, istraživao je područja Mozambika i rijeke Zambezi. On je otkrio najljepše čudo Afrike, 108 metara visoke i 1.700 metara široke, kolosalne slapove Zambezija i dao ima ime kraljice Viktorije. A danas se grad blizu slapova zove Livingstone.

Popularnost je Livingstonu naglo porasla, kad je stigao prvi do izvora rijeke Lualabe iz kojeg se formira Kongo. Rijeka, koja daje život centralnoj Africi, kao što ga Nil daje Egiptu. Kongo je Africi i otac i majka, jer osim što donosi vodu žednim poljima, ljudima i životinjama, Kongo je plovan 2.800 kilometara i jedina je veza središnje Afrike sa lukama na Atlantiku.

 Livingstone je u uglednim britanskim časopisima pisao članke o Africi, što je u cijelom svijetu izazvalo zanimanje i povećalo interes za afričke probleme. Borio se i protiv trgovine robljem i njegova je zasluga što je britanski parlament donio odluku o ukidanju ropstva.

Na kraju se iscrpio i vratio u Zanzibar. Kupio je kuću i odlučio preostale trenutke koristiti pišući o Africi i za Afriku. I bio bi završio život na svojoj terasi da mu „Royal Geographical Society“ nije uputio „nemoralnu ponudu“. Velike novce za veliki cilj. Tražili su od njega da pronađe izvor Nila. Novac je odbio, ali je zadatak prihvatio.

U svojoj se kući, spremao za taj, onda, vrlo težak i složen zadatak. Bio je 19-ti ožujak 1.869. kad je krenuo iz kuće. Imao je 56 godina. Previše za ono vrijeme i takav pothvat. Soba je ostala, kakva je bila onog  jutra, kad je prije 130 godina otišao. Stare knjige, zemljopisne mape, njegovi crteži i – lula.

Znao je da je Nil najduža rijeka svijeta. Znao je da protiče kroz devet država, znao je i koje su to države, ali – najvažnije nije znao. Da Nil ima tri izvora. Modri Nil i Atbara izviru u Etiopskom visočju. Odvirci su jezera Tana. A Bijeli Nil je odvirak Viktorijina jezera. Glavni, onaj jedinstveni tok Nila, nastaje nedaleko glavnog grada Sudana, Khartuma. Svetoj rijeci Nil pola vode osigurava Modri Nil,a drugu polovicu zajedno Bijeli Nil i svi ostali brojni pritoci. Livingstone se izgubio u prašumama centralne Afrike. Zalutao je pa se prestrašio. Prestrašio se pa se razbolio. Dovukao se do jezera Tanganjika i tu čekao kraj. Kad su u svijetu znanosti i politike registrirali da se Livingstone više ne javlja, organizirana je potraga. „New York Herald“ je poslao u Afriku poznatog istraživača Henry Stanley-a i obećao mu nagradu, ako ga nađe.

I Stanley se uputio u potragu iz Tanzanije, ali 25 mjeseci kasnije. Malo je – ili ništa – znao o kretanju Livingstona. Ipak je ispravno pretpostavio da je iskusni doktor potražio jezero, jer bez vode nije mogao biti, a obale jezera su manje opasne od obala rijeka. Odlučno je krenuo prema jezeru Tanganjika i pogodio. Jednog je jutra spazio izgubljenog, bolesnog i izgladnjelog doktora. Ležao je na gomili lišća ispod velikog stabla. Bio je to zaista čudan susret i dramatičan trenutak.

„Zagledali smo se“, napisao je Stanley. Doktor se nije ni pomakao. Ja sam prekinuo šutnju i rekao: „Doctor Livingstone, I supose.“. Ta je rečenica obišla čitav svijet i ušla u povijest. U hladu velikog stabla Livingstone je bio smiren. Obradovao se što napokon može mirno umrijeti. Rekao je još samo dvije rečenice. „Moje srce pripada Africi“ i onda svoju posljednu želju: „Izvadite ga i zakopajte ispod grane, čiji me hlad održao“. Naslonio se na deblo, nasmješio se i zastvorio oči zauvijek.

 Stanley se našao u čudu. Nećkao se i pitao, ima li pravo ispuniti doktorovu želju. A onda se sabrao, ustao i nožićem zarezao pluća. Izvadio je srce, umotao ga u čistu maramicu i položio u futrolu svog dalekozora. Futrolu je zakopao i mjesto označio. Tijelo je zaštitio, kako je najbolje znao i mogao. Livingstonovi drugovi misionari pronašli su stablo i od grane, ispod koje je sjedao, učinili križ kojeg smo vidjeli u crkvi. Stanley je doktorovo tijelo prenio u Englesku i o svemu napisao vrijednu knjigu „Kako sam našao Livingstona“.

David Livingston je pokopan uz najveće državne počasti u Westminsterskoj kapeli. Uz njega leže najzaslužniji velikani britanske i svjetske povijesti.

Henry Morton Stanley, kojemu je pravo ime bilo John Rowlands, živio je 33 godine dulje od doktora. Imao je buran život. Bio je izvjestitelj američkih novina, sudjelovao je u američkom građanskom ratu, predvodio je britanske ekspedicije po središnjoj Africi, osnovao belgijsku koloniju Kongo i omogućio da Uganda dođe pod britansku krunu.

Ostavljamo uspomene na Livingstona. Rukom izrađene karte i bilješke čovjeka, koji je pronašao dvije od tri najveće znamenitosti Afrike. Izvor rijeke Kongo i Viktorijine slapove. U toj se kući pripremao, iz nje je krenuo, ali se u nju nikad više nije vratio.  Umro je prvog svibnja 1.873. u današnjoj Zambiji, nedaleko od mjesta Chitambo, kako je to opisano ranije. Svojim je putovanjima i otkrićima te člancima o životu Afrike i Afrikanaca puno pridonio boljitku ovih krajeva. Nažalost, nije imao sreće da zaokruži svoja istraživanja i nađe izvor Nila, što bi njegovom imenu dalo novu dimenziju.

Povijest je ipak uzela u obzir dvogodišnju potragu, njegovu dugu agoniju, način gdje je i kako je umro i – nadasve – njegovu neuobičajenu posljednju želju - ocijenila je doktorov zadnji pothvat kao još jedan epohalni korak prema većem razumijevanju i boljem životu Afrike.

David Livingstone je bio i ostao najveći junak Afrike. Drago mi je da sam imala prilike čuti njegovu životnu priču iz prve ruke. Nadam se da sam je korektno prenijela.