... ili pogled preko ramena.
Ne tako davno, stajala sam u podnožju planine. Visoka, okomita stijena priječila mi je put do staze koja vodi prema vrhu. Stajala sam ispred te goleme prepreke i tužno gledala u sve koji su uspjeli savladati ovu grdosiju.
Penjanje je bilo, zaista, teško. Samo pokoji pogled prema dolje ili povik onih što su već daleko odmakli na planinu. Bilo ih je mnogo, mahom žena. Natovarene raznim slasticama, jelima i pićima, upakiranih u prelijepe, dekorirane kutijce, omotane mašnama ili šarenim papirima. Ponosne na svoj tovar, kretale su se lagano po planini, kao od šale. Ono što sam ja imala bio je moj fotić i nešto slatkih pahuljica.
Nisam posustala. Odabrala sam taj put i željela sam po njemu koračati. Odjednom, moj ispušteni glas, nalik jauku, očito od želje i velikog napora, a nikakvog truda, vrlo brzo je dopro do onih sprijeda. U trenutku sam osjetila spuštene konope kako se njišu ispred mene, i to njih nekoliko. U čudu sam gledala nepoznata lica što mi pružaju ruku. Događa li se to meni? Jesu li konopci spasa tu za mene? I gle, u sljedećem trenutku već sam stajala na platou iznad stijene, one iste koju sam sa podnožja jedva pogledom obuhvatila.
Bio je to početak mog zacrtanog puta. Ponosno sam stajala, a tek sam koji korak odmakla. Okružena mnogim nasmijanim licima, pruženim rukama i čestitkama ohrabrenja na dodjeljenoj mi zastavici, u meni su se izmjenjivali različiti osjećaji - iznenađenje i sreća, ponos i poticaj na odlazak, na dokazivanje, najprije sebi, pa i drugima.
Nisam se još pravo niti snašla u novonastaloj situaciji, a već sam stigla na slijedeću postaju za bodovanje. Adrenalin je učinio svoje i ja sam u ruci držala još jednu zastavicu. A ona je privukla mnoge čestitare, nova poznanstva i prijateljstva. U ovoj novonastaloj okolnositi, od prevelike sreće i uzbuđenja, napravila sam pravi preokret - odlučila sam ovdje ostati, ne odlaziti dalje, pa sam razapela šator i tu se utaborila.
Ne bunim se - svakodnevna ženska sijela, čakule, s ponekim oblačkom ili dosadnom osom koja baš želi svoj žalac ostaviti na nečijoj koži. Većina od nas znade da ose treba ignorirati, pa vrlo brzo odzuje.
Ovo je samo jedan od puteva na planini, ali je na sunčanoj strani. I vrh ove virtualne planine obasjava sunce. Tamo je veliki plato, završna postaja i svečana dobrodošlica svakome tko uspije stići do gore. Muzika, ples, fanfare, slike se izmjenjuju iz dana u dan. Odabrano je to društvo, ali sa puno uloženog truda i odmaklog vremena. I zato svakog mjeseca netko bude nagrađen - nazivom cool chefa.
Meni je dobro i ovdje, u ovom mom taboru. Nemam ja talenta za muziku, pa mi je i ples vrlo traljav, a podij nije mjesto za zabušante.
Ali zato, kao i sve ostale pripadnice ove družine, čim završe izbori, padaju čestitke i dobre želje za što boljim šefovanjem, ali se istovremeno otvaraju i svi njeni ormari i detaljno se proučava što je sve u njima - ima li dovoljno spremljenih stvari i procjenjuje se koliko je dobra da je izabrana baš ona na prijestolje? Pa žene smo - takve stvari nam baš i priliče u ovakvim i sličnim situacijama.
Zadovoljna sam - od kada sam u ovom interesantnom, šarolikom društvu, zaista sam napredovala - mnogo sam naučila, vidjela, nešto isprobala, uz pokoji "ukradeni" trik i dalje se šetkam naokolo, sve bilježim svojim aparatom, ponekad samo zastanem da napunim baterije.
Ne zaboravim baciti pogled i preko ramena - podnožje je još uvijek isto, mnogi dolaze ovom stazom, ali sada i ja mogu pružiti ruku, dobaciti svoj konop. A ono što je bilo, lijepo ili ružno, uvijek se može izbrisati. Ali ostaje pogled, koji je ipak ljepši, na ovoj, sunčanoj strani planine.
:(Još nema komentara