Djeca odrasla, kći niti ne živi više s nama, sin je još pod istim krovom, a u susjednim su stanovima i sveki in muževa sestra s dvoje, isto već skoro pa odrasle djece. I tako ta blizina omogućava da se kako šira familija još pridržavamo tradicije o zajedničkom nedjeljnom ručku. Ajde, ponekad skupa ručamo i subotom, ali većinom ipak samo nas troje, pa je nekako nedjelja ostala dan, kad se svi okupimo. I početak zna biti zabavan.
"Mama, stari opet guši", čuje se iz sinove sobe. Jasno da guši, ako sa "šta ćemo ručati " već u jutro u sedam ili pola osam budi djecu koja su legla spavati prije samo nekoliko sati. "Samo ne roštilj ili ribe, popeli su mi se na vrh glave," izdavi sin. Iako oboje voli jesti, ali ... Kako mu ne bi dosadilo. Glava porodice bi subotom roštilj, nedjeljom ribu, a može i obrnuto. Potom mu se pojavi buba u glavi pa bi on nešto neobično, prevrće po mojim knjigama i bira - kineska, tajlandska, indijska, turska ... i tko zna kakva kuhinja još. Može i grčka, španjolska, meksička. Samo da ima mesa i povrća.
Ali kada nam dojadi sa tim svojim prijedlozima, nastaje pobuna. "E, nećemo po tvom, već po našem," ja kao mama preuzimam na sebe teret odlučivanja. On malo izbeči oči, čudi se kako nam to ne prija ono što bi on, pa mu objasnim da i mi drugi ponekad možemo birati.
Ajde, neka bude kako hoćete, pomiri se sa sudbinom. A ja i sveki već imamo plan. Pohovano pile i klasični rizi bizi. Ali tu su djeca iz drugog dijela familije, jedna obožava salate. Znači tri ili četiri vrste, da bude za sve.
Potom se javlja kći, da bi i "njih dvoje" došli, i ako mogu skuhati goveđu juhu, "već je dugo nismo jeli". Sveki već vuče meso iz zamrzivača, ja spremila pileće batake i karabatake te file za pohanje. Sveki dodaje još koji batak, "nek se nađe, ako ostane to se može jesti i hladno ...." Baš po njenom - uvijek se plaši da će netko ostati gladan.
Ja se nekako hvalim da imam i ja mesa i kostiju za juhu u zamrzivaču, pa ne trebam njeno. Ali potom vidim da je ona hrpa u vrećici svinjetina s kostima, pa opet idem dole k sveki. "Mama, ono je svinjetina, daj ti onu tvoju govedinu." Pored govedine tutne mi i pileća leđa, uvijek juhi dodajemo malo piletine, pa mi potom uvali i mrkvicu, poriluk i peršin, iako to sve imam i sama. Pa se vraćam u naš stan punim vrećicama.
Veliki lonac treba za juhu, veliki je komad mesa. Plus kosti. Plus piletina. Polako zapečem polovice velike glavice luka. U lonac dodam mrkvu, peršin (i korijen i zeleni dio), celer, zeleni dio poriluka, nekolik režnjeva češnjaka, papar u zrnu, muškatni oraščić, jedan mali pardajz i safran. A, da, i list lovora. I neka se kuha.
Da, i grašak mi je dala za rizi bizi, ali sam makar rižu imala sama. I izborila sam se da sve napravim sama, ona samo da očisti zelenu salatu. I ispeče palačinke za juhu. Fritate, kako mi kažemo.
Meso nasoljeno, čeka na paniranje.
Rizi-bizi ću napraviti prije nego što počnem pohati, taman će malo odmoriti kada isključim vatru ispod posude.
Salate? Ima motovilca, malo zelene, crvenog radiča... I koju bi još napravila? Ajde, evo čajote u frižideru, pa ćemo nešto smisliti. Naribam čajotu, potom mrkvu, pa dodam malo crvenog radiča, evo i ostatak kukuruza iz limenke, možda malo zelene i crvene paprike da bude šarenije, pa malo kapara?
Eto sve u jednoj zdejli, pa ćemo nećaka i ja uživati, a ostali nekaj jedu one druge.
"Ženo, 'oš nešto popit'?" pita muž dok uključuje napu i otvara prozor, smeta mu miris hrane. Valjda je jedan rijetkih koji vole dobro jesti ali da nema mirisa dok se hrana sprema. On bi najradije da ja i zimi kuham na terasi ... Ali nedam se ja. "Daj ti meni čašicu onog muškata," kažem i evo, stiže mirisno, slatkasto vino. Lakše se kuha ...
I lakše gledam muža kako sprema stol. Stavi stolnjak koji smo donijeli iz Uzbekistana, žuti sa crvenim vezenim ružicama (vidi sliku), koje su pri prvom pranju, iako bez praška i u hladnoj vodi, kako su rekli da treba, pustile boju. I na to stavi bijelo-plave tanjure. Okej, ali baš su pravi "cviblmuster" (svadbeni poklon od moje tetke), ali ja bih jih stavila na svečani bijeli stolnjak. Ali on ... I, još nešto: ručak je u 13.30, a stol je postavljen već u 9.30. "Da kasnije ne žurim," njegovo je pojašnjenje, dok stavlja na stol kristalne čaše. Isto svadbeni poklon.
Sjeckam luk za rizi-bizi, pripremim rižu. Onu okruglog zrna, super je za rižoto.
Pripremim pladanj s brašnom i mrvicama za paniranje, jaja u malo dublju zdjelu da mi se ne razliju kada u njih umočim meso.
Ugrijem ulje za rizi-bizi, prepržim luk, dodam vegetu, pa rižu. Miješam da je staklasta, dodam malo vina, soli. Zalijem s malo vode, smanjim vatru, pokrijem posudu. Čekajući da riža popije prvu vodu srknem još malo vina, pa promiješam rižu i opet dodam malo vode. Prije trećeg dodavanja, ovog puta juhe iz lonca iako još nije posve gotova, dodam i grašak. Promijšam, probam rižu koliko je kuhana, i ostavim na tihoj vatri. Kada se pojave mjehurići, isključim vatru, na staklokeramičkoj ploči riža će ostati vruća sve do ručka, a da se ne raskuha.
Procijedim juhu. Kuhano meso narežem na štite, plus malo mrkvice na kolutiće, volimo to dodati juhi kada je već u tanjuru. Plu naribana svježa mrkvica i sjeckani vlasac. Mljac.
Stavim grijati ulje i mast (uvijek poham s dodatkom masti) za pohanje - jedna tava za batake i karabatke, jedna za filee. Umutim jaja, dodam malo mlijeka, još malo mutim. Protresem pladanj s brašnom i mrvicama i mogu početi. Onako polako, da je svaki komad fino umotan u ugrtač koji će nakon pohanja biti hrskav, a ispod sočno meso ...
Ulje se ugrije i počinje zadnja faza. Polako i sigurno, zlatno je pravilo pohanja, pogotovo bataka i karabataka. Treba pogoditi pravu temperaturu, da je meso iznutra pečeno, a korica hrskava. Da ne bi korica možda bila već crna, a oko kostiju sve crveno ... (ha, bilo je i toga u mojim ranim kuharskim danima ...)
A slatko? Ma ne da mi se peći. A imala bi vremena. Niti mi se da savijaču napraviti od kupovnog tijesta. Ali opet, nakon ručka, na scenu stupa sveki. Ima ona uvijek sladoleda u zamrzivaču, a što ćeš bolje slastice nakon zasitnog ručka ...
I tako, skupili se, sjeli, pojeli. Ostali sjediti i pričati, uz čašicu vina, pa potom uz sladoled, na kraju kavica. Njima turska s kardamomom, meni nesica s vodom.
Mlada generacija pospremi stol, ja samo malo nadgledam. Po onome - samo ja znam kako suđe složiti u mašinu, haha ... Moram nešto popraviti, ne bi inače živa ostala.
Stol pospremljen. Ručak pojeden. Opet se malo napričali, a sada malo odmora.
I od nedjeljnog ručka, ma koliko dobar bio, treba odmoriti.
:(Još nema komentara