Neke moje anegdote vezane za putovanja.
Spadam u grupu ljudi koji vole da lete avionom. Nekako mi je najfinija ta kafica medju oblacima. 🙂
Nikad necu zaboraviti let iz Budimpeste. Cekali smo u redu da udjemo u autobus koji ce nas odvesti do aviona. Najednom sam cula da preko razglasa prozivaju moje ime. Moja prva reakcija je bila "Pronasli su kulin!" 🙂 Otisla sam se javiti i gospodja mi je na engleskom objasnila da su pronasli nesto u mom koferu i da me zovu u kontrolnu sobu da otvorim torbu. Otvorila sam torbu i pocelo je preturanje po mojim stvarima. Najednom je kontrolor izvadio pakovanje plastelina. Kcerka je to pakovanje sarenih plastelina dobila na poklon i ja sam ga bez razmisljanja stavila u torbu. Otvorio ga je i pazljivo ga je prepipao. Doslo mi je da se smejem od muke, ispade ja potenicijalni terorist. 😉 Posto se u plastelinu nije skrivala bomba vratili su ga. Morala sam zuriti nazad, a kad ono svi usli u autobus, samo moj muz i kcerka cekaju. Posle smo se i salili na taj racun. Glavno da nisu pronasli i oduzeli kulin. 😉
Svim zenama koje su nekad same putovale s malenim detetom ili bebom ti letovi su sigurno ostali u secanju. Mojoj baki je bilo lose i odlucila sam da je iznenadim i dodjem nenajavljena. Uputila sam se na put s bebabom koji je tad bio oko 14 meseci. Njemu je ocito bilo vreme za spavanje, a imali smo nocni let. U obadva pravca primetila sam da mi ni jedna zena nije prisla ni izasla u susret, neke su me gledale onako "blago teleci", a u diskutovanju s prijateljicom ispalo je da je i ona tako prosla, a jos je uz sebe imala dvoje male dece. Zato su se muskarci pokazali kao pravi dzetlemeni, pogotovo stariji ljudi. Pomogli su mi nositi kolica, torbu i zabavljali su malenog. Jedan Madjar mu je dao svoj telefon da se igra. Objasnjavala sam mu da ga uzme nazad, da ga maleni moze baciti, a ovaj samo ponavljao "Don't worry!" 🙂
Isti put nazad.... Cekali smo na samom kraju, ispred nas se gurala hrpa ljudi, a meleni je plakao u sav glas. Najednom sam cula preko razglasa "That baby" Priority! Priority!" i svi su se sklanjali kao da idu neki drzavnici. 😉 Prvi smo usli u autobus koji nas je odvezao do aviona. 🙂
Jednom smo cekali u redu da predamo kofere. Na decja kolica smo stavili jednu torbu. Muz izvadio sina iz kolica, a ono kolica pala i strusila par torbi poput domina. Krajickom oka sam videla da je jedan kofer pao na jednu zenu. Samo sam gledala napred i suzdrzavala se ne lupim smejati naglas.
Jednom smo opet onako laganini setali po aerodromu i gledali sta ima u "duty free shopu". Onda smo snimili da pise na koji "gate" trebamo ici. Krenuli mi, a ono najednom cujemo preko razglasa da prozivaju nas let i govore "Sladana and family! Hurry up!" Trcali smo po aerodromu i kad smo napokon dosli do naseg izlaza ono nema putnika, samo dvoje zaposlenih cekaju nas. Svi su vec usli u avion i nabrzake smo utrcali u avion. Najednom iza nas trce neki Indijci. I njih su prozivali! Meni doslo smesno. 😉Srecom nismo zakasnili i dobro smo i prosli jer uobicajeno cekamo dugo u koloni i polako ulazimo stepenicu po stepenicu u avion s teskim rucnim torbama, a tad smo sve doslovno prosli za manje od minute. Zatim smo dosta dugo cekali da avion poleti. Cini mi se da su tad pustili putnike ranije.
Najludji put je bio kad nam je drustvo pravilo 20-ak muskaraca obucenih kao crtaca/filma "Flintstones" Bilo je tu par Kamenka, Kremenka, Wilmi i Betty, a svi dlakavi do bola 🙂 Taman se potrefilo da smo sedili u njihovom okruzenju. Stalno su vikali "yabba dabba doo", salili se, namigivali, slali pusice...Stomak me je boleo od smejanja i let mi nikad brze i zanimljivije nije prosao.
Za kraj evo jednog zanimljivog detalja sa aerodroma u Budimpesti 🙂
:(Još nema komentara