Osvježavajući kolač s višnjama

Nedjelja je započela spoznajom da ne trebam kuhati ručak. Svakog ljeta, prije odlaska na godišnji, Davor ima potrebu da obitelj posjeti njegove roditelje. Nikad nisam shvatila zašto mu je to važno, ali to je nešto što ne dovodim u pitanje. Za sat i pol vremena iz našeg kvarta autom uđemo u njihovo dvorište, gdje me uvijek iznova ošamute mirisi  kulena, kobasica, čvaraka, sarme i pečenog odojka, koje  preskočim da bih sebi dokazala da imam karakter. Malo me peče savjest zbog truda njegovih roditelja, napor koji ulože u pripremu sve te hrane je nevjerojatan.  Nakon ručka slijede kolači. Moja svekrva je u tome dosljedna, uvijek su na istom bijelom pladnju, jednako poredani već 12 godina i ponekad mislim da su to kolači koje sam vidjela prvog dana, samo ih ona nekim čudom drži očuvane. Igor i Nora nikad ih nisu pošteno pogledali, mađarice, kiflice, kokosove kolače, pa onda iz pristojnosti uzmem barem jedan. Dobar je osjećaj vraćati se kući s prtljažnikom  punim  hrane. Sjedimo obamrlo u sjedalima dok glazba s radija uspješno prikriva vrenje naših pretrpanih trbuha.

U kuhinju sam jutros  ušla dobro raspoložena, čista je i takva će ostati. Otvorila sam frižider i izvadila hranu spremljenu u posudice, pa ušla u smočnicu pregledati police, da vidim je li ostalo nešto što bi se moglo pokvariti. Pronašla sam skoro zaboravljenu staklenku kompota od višanja, koju bi uskoro trebalo iskoristiti. Sutra ćemo već biti na putu za Orebić. Voda za kavu upravo je zašištala na štednjaku, kompot od višanja izašao je iz mraka smočnice na dnevno svjetlo. Moja svekrva se zove Višnja. Dok sjedimo i pijemo tursku kavu, moju pomiješanu s mlijekom i njenu s dvije kocke bijelog šećera, pričamo o djeci i školskom uspjehu  koji je svake godine isti, moja djeca su odlikaši, čini se da za stolom sjede dvije žene različitih generacija koje su vrlo srdačne jedna prema drugoj. Nakon nekog vremena promatrač bi primijetio da je razgovor hladan, a žene prije svega pristojne. Istina je, pak, da se nas dvije ne podnosimo. Netrpeljivost se kod mene javila nešto kasnije, kod nje je postojala vjerojatno od dana kad ga je rodila. Od svih njegovih djevojaka voljela je samo  doktoricu Marinu, koja joj je mjerila tlak dok su pile kavu, pa su moje šanse da joj se svidim bile od početka nikakve. Došla sam poslije Marine, a nisam doktorica, nego ekonomistica.

Osvježavajući kolač s višnjama

Višnja je bila medicinska sestra, od onih koje su završile tečaj, pa im je kasnije uz staž priznata večernja škola. Kad već nije mogla postati doktorica, nadala se da će joj sin oženiti jednu. Iz nekog razloga je zaključila da sam joj ja pokvarila te planove, iako smo se Davor i ja upoznali kad je već prekinuo s Marinom, samo joj se to nije usudio reći. I tako sam za njihov prekid u očima moje svekrve  jedini krivac bila ja. Sve ove godine protiv te se nepravde borim tako da bijelo vino koje proizvodi moj svekar uvijek pohvalim, a njene kulinarske majstorije probam bez komentara. Moja majka smatra da sam smiješna i da umišljam, ona nije primijetila Višnjinu netrpeljivost. Kaže da je  uvijek ljubazna. No, istina je da je Višnja ljubazna prema  njoj, vjerojatno je sa svojim frizurama, nalakiranim noktima i mirovinom sveučilišne profesorice ispunila djelomično Višnjin san. Kompot od višanja neće nitko pojesti, ali kolač bi mogli, moja djeca vole voćne kolače. Pri posljednjem gutljaju kave, dok sam tražila po ladici vrećicu s pudingom od vanilije kojeg uvijek imam u rezervi, shvatila sam da kolač radim Višnji u čast, jer mi je omogućila nedjelju slobodnu od kuhanja. Istog me trena uhvatio strah da sam počela stariti. Primijetila sam prije nekoliko dana prvi  sijedi pramen. I onda ovo, mislim na svekrvu, a pritom me ne hvata gorčina. Miješala sam šećer i limunov šećer s praškom za puding i sjetila se nečeg u njenom pogledu što mi je jučer  bilo nalik na odustajanje. Njena su pitanja imala drugačiji ton, nije bilo oštrine i sarkazma koji sam čula samo ja, a Davor nikada. Oči su joj izgledale umorne, rekla je da slabo spava  i po prvi put nije komentirala da je Igor mršav, a Nora blijeda, što sam uvijek doživljavala kao ukor pred isključenje. Ovoga puta ona je izgledala isključeno, kao da je pritisla neki gumb kojim je igrica između nas dvije bila gotova. Zanimljivo je da je moja majka također željela da upišem medicinu. Po tom pitanju su Višnja i ona imale isti san, koji sam ja svojim izborom sabotirala. Čini mi se da mi je Višnja to nekako prije oprostila. Jedan se kompot spasio tako da se pretvorio u izvrstan kolač. Sve ima svoj rok trajanja, konzerve i neprijateljstva. Samo neke iluzije traju vječno, da će djeca zauvijek ostati djeca, na primjer. Nora je ušla i dohvatila komad kolača. Opomenula sam je da prvo treba ručati.

„Tako je fin“, povikala je,“ cijela kuhinja miriši na višnje.“

„To je „Osvježavajući  kolač s višnjama“, rekla sam joj samouvjereno ime koje sam tog trena skovala u glavi.

„Sljedeći put ga pravim s tobom“ - povikala je i izašla iz kuhinje.

Hoće li se sjećati ovoga trenutka, pomislila sam kad je zatvorila vrata.

Priče o nedjeljnom kolaču