Stigla zima i u Prisoje...
Sjedim pred kaminom i kroz prozor promatram kako su bijele pahulje prekrile cijeli naš kraj, svaki krov, drvo, vrt, ma sve. Iz dimnjaka vidi se dim, što znači sa su vatre naložene i da je jako toplo. Na ulici nema nikoga. Može se vidjeti tek poneki automobil da prođe, ali i pješak koji je primoran izići van.
I dalje pada i snijeg se samo gomila...
Prizor je predivan.
Ručak se lagano kuha, miris kiselog kupusa i mesića širi se prostorijom. Bože dragi divote. Lijepo je, toplo i ugodna obiteljska atmofera se osjeti u svakom kutku mog doma.
Uživajući tako sa svojom malom obitelj, najednom se sjetim svih onih koji nemaju mogućnost uživati u stvarima u kojima ja sad uživam. Koliko li ih je samo bez hrane? Što bi dali sad za samo jednu koricu kruha? Koliko je onih bez krova nad glavom, koji su osuđeni sad po ovoj hladnoći, po ovolikom snijegu tražiti bilo kakvo utočište, bilo kakvo prenoćište? Ali su zahvalni Bogu što su živi.
Ja imam cijeli kruh, toplu sobu, krevet, obitelj, a fali mi još puno toga. Fali? Ma ne fali meni ništa. Kad se osvrnem oko sebe i vidim kako pojedinci žive, pa ja imam sve.
Jedino što mi preostaje je zahvaliti Gospodinu: ''Zahvaljujem ti Svemogući, Vječni Bože na svim dobročinstvima tvojim, na sretnoj i zdravoj obitelji. Zahvaljujem ti na hrani koju jedemo, vodi koju pijemo. Bdij nad nama, uputi nas na stazu koja vodi k Tebi i čuvaj nas i štiti u svom nevoljama i opasnostima. Amen.''
:(Još nema komentara