Sinajska priča: Naše izgubljeno pleme (2.dio)

Došao sam do samostana. Sveta Katarina. Prije kombija sa olujnim ruskim monasima sa ludim arapom za upravljačem.

Dan prije sam provjerio da li je samostan otvoren kako ne bih poljubio vrata. Otvoren je. Ali sam svejedno poljubio vrata. Ali ne onako kao što su to radili vjernici ulazeći u samostan, sa usnama. Već metaforički.

Danas je Vaskrs. Pravoslavni Uskrs. I samo pravoslavni smiju u samostan. A služi se svečana pjevana uskrsna liturgija koja nije za turiste.

Sve mi to objašnjava plavooki. Koji sjedi na ulazu u samostan koji je ukrašen palminim lišćem zbog Uskrsa. I propušta unutra pripadnike male grčke ortodoksne zajednice koja okružuje samostan. Plavooki beduin sa omotanom glavom i tijelom u tkaninu. Samo tamno lice i modre oči koji iskaču iz lica. Oči ne pripadaju ovom podneblju. Čije sunce spaljuje sve nježno i plavooko. Te oči su za šumu. Za fine nijanse tamnih sjena u šumi. Bosanskoj šumi.

Ovaj samostan je najstariji kršćanski samostan na svijetu. Dao ga je sagraditi car Justinijan u 6 st. Koji je upravo osvojio ilirske provincije, i kao zaštitu samostanu na Sinaju naselio pleme Ilira sa područja današnje Bosne. Koji su vremenom preuzeli islam i preuzeli beduinski načine odijevanja. Ali i dalje su vjerni svojoj staroj vjeri. I rade posao zaštite i službovanja kršćanskom samostanu. Zbog njih je ovo jedini kršćanski samostan sa đamijom. Možda zbog njih ovaj samostan nikada nije spaljen i ima najvredniju biblioteku na svijetu. Iza Vatikana.

Biblioteka. Da je to pleme ostalo u Bosni možda ni Sarajevska biblioteka ne bi gorila? Možda bi ju oni obranili kao ovu ovdje. Možda je to pleme odabrano izgubljeno pleme. Možda bi to pleme bilo jezičac na vagi.

Sada je druga vaga u pitanjune radi se više o Kalašnjikovi. Sada je u pitanju vaga marke Bratstvo. Tako se zvala tvornica iz Travnika koja je proizvodila bestrzajne topove za JNA. Sa kojima je spaljena Sarajevska biblioteka.