I tu saammmmmmmmm
PRIČA PETA
I pada mrak protkan pokojom zvijezdom , a ja sjedim nijemo i u sebi čitam pjesme koje sam mu napisala, a suze i dalje klize.Izgubila sam pojam o vremenu , a samo me moja lomljena noga podsjeća kako sam umorna i kako trebam na počinak .
Pošla bih ja , jer umorna jesam , ali se sve nešto bojim sve će ovo nestati i kad ja ponovno ujutro dođem neće ga više biti i ja se snebivam da krenem. U tom trenu prilazi nam momak iz osiguranja i moli nas da se udaljimo , jer stižu Njegovi roditelji.
U meni bura i sjeverac zapuhaše , ostala bih bol njihov da podijelim , a opet njima treba mir i osama da se sa svojim sinom popričaju.
Izlazim i srećem ih i nesvjesno pružam ruke za zagrljaj i majka me grli , a otac pruža ruke.
Nije potrebno ništa reći.
Razumijemo se i bez riječi.
Suze moje govore im sve . Jedva prozborim , a onda nestajem u sebi i njima i nekako dospijevam do Verke.
( nastavak slijedi)
:(Još nema komentara