Moj profil
Putovanje mliječnom stazom
Putovanje mliječnom stazom

Putovanje mliječnom stazom

Oprćene, pogrbjene pod tešken brimenon. Po vrelen sunce, po dažju al snegu, po teplemu, po mrzlemu, škinu prigibjemo noseć mliko, tu bilu Božju kapju ča j' nan decu othranila, i našu i gracku, i va život jih otpravila.

Povijest grada Rijeke obilježile su žene s Grobnika koje su svakog jutra u grad donosile svježe mlijeko. Mlikarice. Žene čvrste građe, izdržljive, ni mršave ni debele, jakih nogu, širih ramena, srednje visine da joj leđa lakše nose teret - tako se nekad "odabiralo šesne Gromišćice" - žene koje će moći izdržati nositi težak teret kojeg joj je život namijenio i uz to roditi više djece koje će upravo tim teretom othraniti.

Gradska su djeca generacijama odrastala na mlijeku s grobničkih pašnjaka. Kao rijeka, hodale su mlikarice jedna za drugom, često jedva prohodnim putevima prema gradu, bez obzira na vrijeme. Kretale bi iz svojih domova još za mraka da bi nakon dva do tri sata napornoga hoda bile na svom cilju, noseći na leđima i u rukama teret u kojem je znalo biti i do 20 litara mlijeka, sir, maslo, drva.... Ranim se jutrom gradom mogao čuti zveket limenih posuda za mlijeko, lata. Kada bi sve prodale, trebalo je kupiti namirnice i druge potrepštine za kuću, koje bi, kao i mlijeko i sir ujutro, oko podne opet oprtile na leđa i kretale istim putem natrag kući, na Grobnik. I svakoga dana priča se ponavljala. Trudnoća i porod, ili bolest, bili su jedan od rijetkih "predaha" kada nisu nosile mlijeko. A rano se počinjao nositi teret. Djevojčice su već s desetak godina kretale na put sa svojim majkama, majkicama (nonama, bakama), tetama, susjedama, najprije noseći košare napunjene drvima za ogrijev ili sirom i maslacem, a kasnije late i plašćenicu.

S vremenom mlikarica je bilo sve manje. Grobnik i Rijeku spojile su ceste, automobili, autobusi. Lakše se moglo stići do grada. No gradska su djeca sve manje pila grobničko mlijeko. U dućanima se moglo kupiti mlijeko u boci, u vrećici, pa u tetrapaku. Posljednja grobnička mlikarica spustila je svoju plašćenicu i late negdje krajem 1990-tih godina, a stoljećima stara mliječna je staza zauvijek presušila. Kao spomen na taj povijesni lik, u Rijeci, nedaleko mjesta na kojem su se sastajale za povratak kući, danas postoji Mljekarski trg na kojem dominira skulptura mlikarice s teškim teretom na leđima, u koraku koji će trajati vječno.

Jedna je djevojčica kretala na put do grada s košarom punom drva na leđima. U društvu mlikarica, još dijete prerano ostalo bez majke i oca, pješačila je bez straha šumskim putem, sve dok jednog dana, nakon drugog svjetskog rata nije ostala u gradu, s odabranikom svoga srca. Bila je to moja nona. Njoj i svim njenim suputnicama, i onima koje su tim stazama koračale i puno prije njih, posvećujem ovu priču, priču o jednom jutru u životu mlikarice, priču satkanu od stotine malih priča. Mnoge bi žene i djevojčice, s Grobnika kakav je nekad bio, u njoj pronašle svoj redak.

Priča o mlikarici

Gluho j' doba noći, okol tri ure je. Si još spu i slatko sanju, a ja se moran stat. A rada bin još malo pospala, kušin je mehak, posteja tepla... Na, ča ćeš... Na se stavjan fris, kotulu, berhan, tarves... Okol hrta ogrnjan vuneni šijal. Mrzlo je, trebe oganj snetit. Hmalu se z ognjišća čuje kako plamik tanca. Livan frišku vodu va kotlić da se stepli na ognjišću. Leh da skuhan bilo kafe za dicu, za južinu kad se stanu. Majkica će potla palentu konpiricu skuhat. Ziman jenu trišćicu z ognja za važgat feralić na petroju. Moran poć va štalu, kravu pomust. Škuro j' vane kot va rake. Moja kravica već zna da njoj dohajan kot i sako jutro. Malopomalo natekal j' pun sić teplega bilega mlika. Bit će za čagod zaslužit. A onput nazad va kuću. Mliko ću va late prelit. Dil mlika ću spravit va stran, za škorup tepat i sir delat. Parićujen sir kega san čera storila. I putar... Spravjan se va plašćenicu, za oprtit.  
Va debeleh kopicah i postoleh na nogah, z facolon na glave, z feralićon va jene i velun latun va druge ruke, z teškun plašćenicun na pleći, gren vanka, va škurinu. Tako oprćena zapiran vrata i obrnjan se naprvo, kot i sagdan. Leh tamo na pute sviti feral od susede Vidice. I mića Marica j' šnjun, oprćena z košićon drv. A brižan otrok, za videt je da njoj se još spi... Divojčica j' to od komać deset let. Spametin se da san i ja jušto tako, va teh leti prvi put košić oprtila i skupa z materun i mlikaricami šla zdolun. Teško j' bilo to brime, ma moralo se j' poć matere pomoć. Majkica se j' neboga razbolela od tulikeh leti zdolun i zgorun oprćena hodit, trudna j' bila od sega. A onput, par let za ten, kad je mat moja rodila najmlajega brata, nesla je na Ričinu košaru robe zipirat. Ni njoj bil ki napomoć. Suseda nju j' našla ležat kraj vodi, kraj košare, mrtvu... Odonda j' se na mane zustalo i na mlajoj sestrice. Ja san plašćenicu materinu oprtila, a sestrica moj košić. Puno puti mi mat moja pokojna va sanje dojde, pak mi se osmehuje i po laseh me miluje aš zna kuliko san se natrudila sestre i braću prihranit i zgojit, va škole jih otpravit, poženit. Jenega j' brata barba, ki j' plovan va našoj crekve, zel za popa ziučit. Najmlaja j' sestrica potla za koludricu šla. Ostali smo nas pet va kuće, z ocon i starun majkicun, ma majkičine noge nisu više mogle tuliko brime zdolun, v Riku nosit. I otac je vaje za materun šal.

Ni to živjenje lahko, ma jušto uža bit i fanj veselo. Tako će, bireć, i danaska bit, aš je čera va Ifkinen sele lipi kažin bil! Čera j' Pepić h Tonice prišal potajno ofirat, ma njh je njeja majkica ćapala da se va sene bušuju...zajeno ga je, na su forcu zijajuć, pu plovana spovede potirala, kistemu je do pred par let otpivač bil! Ki zna ča mu je onisti rekal. Ma ćemo i to doznat, ni Gromišćina tuliko vela! Brižna j' Tonica potla na Ričinu šla z košarun lancuni, a za njun njurgajuć stara majkica, za stražu držat. Se ćemo sad čut aš pred nami j' Rebra, a Jelka, Ifka i Nada jušto prihajaju od svojga sela. Grd je i strman put po Rebri, pa ga j' lagje pasat ćakulajuć i na smeh obrnjujuć z kumpanijun.

I tako ćakula na ćakulu, zdanilo se j', a pred nami su Banska vrata. Tu ćemo se razdilit. Ifka, Vidica i mića Marica gredu zgorun na Trsat prodavat, a Nada, Jelka i ja gremo zdolun naprvo, v Riku. Pred nami, a i zada nas, pomalo hode i druge mlikarice, va kumpanije po par od njih, kako s ke strani Gromišćine. Doli, va grade ćemo trefit Halubajke, ča od Klane i Studene, Marčeji i Svetega Mateja mliko donašaju. Ma halubajske mlikarice većma po Kastve i Volosken obahajaju, njin je ta stran naredneja.

Skudagod smo i kamogod gremo, sako jutro friško mliko nosimo, po kućah gospockeh obahajamo. Si poznaju nas mlikarice.
"Gospa, zamite friškega mlika!"

Oprćene, pogrbjene pod tešken brimenon. Po vrelen sunce, po dažju al snegu, po teplemu, po mrzlemu, škinu prigibjemo noseć mliko, tu bilu Božju kapju ča j' nan decu othranila, i našu i gracku, i va život jih otpravila.

Prijevod grobničkog dijalekta

Gluho je doba noći, oko tri su sata. Svi još spavaju i slatko sanjaju, a ja moram ustati. A rado bih još malo spavala, jastuk je mekan, postelja topla.... Ah, što ćeš... Na sebe oblačim dugu košulju, podsuknju, suknju, pregaču... Oko ramena ogrćem vuneni šal. Hladno je, treba naložiti vatru. Uskoro se s ognjišta čuje kako plamen pleše. Ulijevam svježu vodu u kotlić da se ugrije na ognjištu. Još samo da skuham bijelu kavu djeci, kad ustanu, za doručak. Baka će kasnije skuhati palentu kompiricu. Uzimam jednu triješćicu iz vatre da upalim petrolejku. Moram ići u štalu pomusti kravu. Mračno je vani kao u grobu. Moja kravica već zna da joj dolazim kao i svakog jutra. Malo pomalo, nalila se puna kanta toplog bijelog mlijeka. Bit će za štogod zaraditi. A zatim natrag u kuću. Prelit ću mlijeko u posude. Dio ću spremiti za maslac i sir. Pripremam sir kojeg sam jučer napravila. I maslac. Spremam sve u veliku naprtnjaču, za teret.

U debelim vunenim čarapama i cipelama na nogama, s maramom na glavi, s petrolejkom u jednoj i velikom posudom s mlijekom u drugoj ruci, s teškom naprtnjačom na leđima, idem van, u tamu. Već tamo na putu svijetli petrolejka susjede Vidice. I mala Marica je s njom, s košarom drva na leđima. Jadno dijete, očito je da joj se još spava. Djevojčica je to od tek deset godina. Sjećam se da sam i ja baš tako u tim godinama prvi put košaru ponijela i zajedno s majkom i mljekaricama išla nizbrdo. Težak je bio taj teret, no moralo se ići i pomoći majci. Baka se jadna razboljela nakon toliko godina s teretom hodajući nizbrdo i uzbrdo, umorila se od svega. A onda, nakon par godina, kad je moja majka rodila najmlađeg brata, nosila je na Rječinu za oprati košaru rublja. Nije bilo nikoga da joj pomogne. Susjeda ju je našla kako leži kraj vode, kraj košare, mrtva... Od tada je sve ostalo na meni i mlađoj sestrici. Ja sam ponijela majčinu naprtnjaču, a sestrica moju košaru. Često mi moja pokojna majka dođe u san, pa mi se osmjehuje i miluje mi kosu jer zna koliko sam se namučila da bih prehranila i odškolovala sestre i braću, poženila ih. Jednog je brata ujak, župnik u našoj crkvi, uzeo da se školuje za svećenika. Najmlađa se sestrica kasnije zaredila. Ostalo je nas petero u kući, uz oca i baku, no bakine noge nisu više mogle toliki teret nositi dolje, u Rijeku. I otac je umro ubrzo nakon majke.

Nije to lak život, ali itekako zna biti veselo. Čini mi se da će i danas tako biti jer je jučer u Ivkinom selu bio lijepi skandal. Jučer je Pepić došao k Tonici tajno se udvarati, ali ih ne njena baka našla ljubeći se na sjeniku... odmah ga je, na sav glas vičući potjerala na ispovjed svećeniku, onom kojem je do nedavno bio ministrant. Tko zna što mu je rekao. No i to ćemo doznati jer nije Grobinština toliko velika! Jadna je Tonica kasnije išla na Rječinu s košarom plahti (oprati), a za njom baka, gunđajući, čuvati joj stražu. Sve ćemo sad čuti jer pred nama je Rebar, a Jelka, Ivka i Nada upravo dolaze iz svog sela. Put kroz Rebru je ružan i strm pa ga je lakše proći čavrljajući i smijući se u društvu.

I tako se uz priče razdanilo da nismo ni primjetile, a pred nama su Banska vrata. Tu ćemo se podijeliti. Ivka, Vidica i mala Marica idu prodavati gore, na Trsat, a Nada, Jelka i ja idemo nizbrdo dalje, u Rijeku. Pred nama, a i iza nas, polako hodaju i druge mljekarice, u grupama po nekoliko njih, ovisno s koje strane Grobinštine. Dolje, u gradu, srest ćemo Halubajke koje mlijeko nose iz Klane, Studene, Marčelja i Svetoga Mateja (Viškova). No halubajske mljekarice većinom prodaju u Kastvu i Voloskom jer im je tako prikladnije.

Bez obzira odakle smo i kamo idemo, svakog jutra donosimo svježe mlijeko, obilazeći gospodske kuće. Svi poznaju nas mljekarice.
"Gospođo, uzmite svježega mlijeka!"
Opterećene i pogrbljene pod teškim teretom. Po žarkom suncu, po kiši ili snijegu, po vrućini, po hladnoći, prigibamo leđa noseći mlijeko, tu bijelu Božju kap koja nam je othranila djecu, i našu i gradsku, i otpravila ih u život.

Autor fotografija: sandrine

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.