kako bi bilo dobro da je ova priča fikcija, da se priča samo radi razonode, da se može uokviriti i promatrati kad se nama prohtije. Ali ne, ona nije takva. Ona sama dolazi kad želi i pritaji se kad joj je do toga.
Silvestrovo popodne. Pile je u pećnici, ali ne dajem mu više vremena. Isključujem sve električno i ostavljam ga za bolja vremena. Sutra je prvi dan nove svježe godine, možda će svijet sutra izgledati drukčije, opet obojano. Sada je siv i trom, iako ja nemam puno vremena i moram žuriti. Uzimam svoju torbu, sjedam u auto, i za pola sata sam na vrhu brda, tamo gdje se nalazi gradska bolnica. Prijavljujem se na porti, objašnjavam što me muči. Dizalom dospijevam na drugi kat. Prima me ljubazna sestra koja me usput pita poznajemo li se, misli da me je već negdje vidjela, a zatim nestaje za uglom. Mozak mi šalje poruku da mi to ljudi češće govore. U prostoriju uskoro ulazi liječnica koja mi odmah ulijeva povjerenje. Razgovaramo i opet objašnjavam. Moram doći navečer, moram biti praznog želuca za operaciju. Ništa jesti, piti ni pušiti. Ne pušim, kažem ja, kao da me pitala. Opet vožnja kući. Treba premostiti nekoliko sati čekanja, ispunjenih samo očekivanjem onoga što se ne želi. Kod kuće se trudim ignorirati stvarnost, radim što bih i inače, moji ukućani jedu zakašnjeli ručak, ono pile iz prijevremeno ugašene pećnice začudo je gotovo, uz to se serviraju mlinci. Ja ležim na kauču i čekam večer. Obuzeo me mir pomiješan s grozom, tugom i hladnim znojem misli što se roje. Danas je zadnji dan već prastare godine, vani se već čuju petarde, vlada mir koji prethodi velikim slavljima, ljudi se pripremaju, planiraju i izvlače toalete iz ormara, lašte cipele ili rade već nešto što čine ljudi kojima pripada dan.
Praznog želuca i suhih ustiju približavam se opet navečer bolnici, sve je utonulo u mrak, petarde su postale glasnije i na nebu se protežu vatrometi. Meni je svejedno. Moje slavlje Nove godine ove godine otpada u vakumu straha i samoće. Pred bolnicom se moj stakleni mir raspada u ništavilo i počinjem plakati. Svejedno ulazim brišući suze, moji me tješe. I iako sam inzistirala da odu kući, oni odlučuju ostati dok ne dođu po mene na operaciju. Odlazimo na drugi kat, gdje nas prima divna medicinska sestra. Odvodi nas u sobu broj deset, jedan krevet, tješi me da moj slučaj nažalost nije rijedak, šali se s mojima, donosi mi "anđeosku košulju" i kaže mi nek se presvučem. Ogledavam se u sobi i pomislim kao usput, da nisam ovdje zbog onog što jesam, bila bi ovo lijepa soba. U kupaonici se presvlačim, skidam svoje stvari, odjeću, naočale, naušnice, vjenčani prsten. Oblačim tu bijelu kutu, nikad bizarniju opravu za zadnju noć u godini. Ljubazna sestra dolazi s vječnim smiješkom na usnama i stavlja mi narukvicu na kojoj piše što će sa mnom raditi. Opraštam se sa svojim dragima, liježem u bolnički pokretni krevet. Sestra me pokriva i vozi nepoznatim hodnicima. Gledam u strop, jednolični ritam stropnih lampi, scena toliko podsjeća na bezbrojne scene iz filmova da se usprkos svom jadu moram kratko nasmiješiti. Nakon nekoliko minuta ulazim u srce bolnice, koje smiju vidjeti samo odabrani, očekuje me cijeli tim ljudi u plavom, ili bijelom, već imaju maske preko usta, tako da ih ne razumijem posebno dobro. Dolazi liječnica koju sam već upoznala i prima me za ruku. Anestezist mi objašnjava da mislim da nešto lijepo prije negoli zaspim, onda će i buđenje biti ljepše. Tako je dokazano. Pomislim odmah na uvijek istu sliku, burgundske brežuljke po kojima koračam. Stavljaju mi masku, brzinski odlazim u zemlju bez snova.
Budim se kao u svitanje prve zore, svjesna sam opet sebe i svijeta nakon anestezije zbog koje sam ležala kao beživotno tijelo. Na svom krevetu plovim opet hodnicima do intenzivne, gdje me smjeste do prostorije u kojoj neki muškarac naizmjence stenje i hrče. Ja sam budna i gledam u sat na zidu preda mnom. Sat vremena bi trebao trajati moj boravak ovdje, sestre me obilaze, ja bih gotovo pjevala zahvalnice što je sve prošlo bez komplikacija o kojima je doktorica pričala prije nekoliko sati. Uskoro ću na odjel, nešto pojesti i dokazati da mi je dobro, i onda smijem kući. Ipak, gotovo pred sam istek vremena čujem kako moj monitor pišti i alarmira. Okrenem glavu i ugledam crveno trepereći znak za puls, koji pokazuje 130. Mene hvata vrtoglavica i pitam se, budeš sad riknula od infarkta? Nakon desetak minuta pojavljuje se mladi i naočiti anestezist koji mi tumači da je očito moj strah natjerao srce da tako luđački radi. Nakon toga mi obećaje da neću (barem ne ove noći) umrijeti od infarkta, oprašta se sa mnom, pruža ruku. Ja svoju najprije moram izbaviti iz kabelskih spojeva pa prihvaćam ponuđeni stisak. Želi mi sretnu novu godinu s nekim sjetnim izrazom lica i dodaje da ne zaboravim na neću dobiti infarkt. Odlučujem mu vjerovati, on bi trebao znati.
Prije ponoći sestra s odjela C2 dolazi po mene i odvodi me u moj privremeni stan. Usprkos tableti za spavanje ne spavam te noći. Okrećem se na uskom krevetu i slušam oskudne zvukove s hodnika. Ljubazna noćna sestra pristala je ostaviti odškrinuta vrata, ima nešto smirujuće u svjetlu koje se provlači kroz maleni prostor između vrata i dovratka. Nakon više od osam sati bez hrane i pića, uzimam gutljaj vode koji mi odmah uzrokuje mučninu. Vraćam glavu na uzglavlje i odjednom kroz prozor gledam neizmjeran niz vatrometa, ali budući da ne mogu dijeliti radost trenutka, grlo mi stegne sjeta i tuga i u ušima mi bubnja njihova buka. Pitam se kad će proći, a vatromet je lijep, šaren i pun nade, kao i svake godine. Zatvaram oči i trudim se utonuti u snove, ali svaki put prije no što zaspim trgnem se i čujem i dalje kako mi srce glasno kuca. Noć prolazi u beskrajnom drijemežu i zatezanju u lijevoj ruci, gdje je još uvijek šuplja igla skrivena pod flasterima. Sretna ti nova godina, kažem sama sebi, i da je barem malo milosrdnija nego ova protekla. Gledam jednostavan drveni križ na zidu. Kad sam se već prestala pitati koliko bi moglo biti sati, noć odjednom počinje gubiti na crnilu, pali se reflektor ispred bolnice, a nebo uskoro otkriva da moja soba gleda na istok. Namjerno se više ne okrećem na lijevu stranu, gledam sve svjetlije i obojanije nebo. "Večer donose suze, a jutro klicanje", pada mi na pamet stih psalma. Prepuštam se umoru i snenom osjećaju koji me odjednom zapljuskuje, i u onom trenu kad sam još samo trebala skočiti u blagotvorni san, ulazi sestra s doručkom. Poslušno se pridižem i prisiljavam svoj želudac na dvije kriške kruha, sa sirom i s marmeladom. I usprkos svome uvrijeđenom želucu, ne prihvaćam čaj već uzimam kavu, koja ima okus pregorenog napitka od cikorije.
Nekoliko sati kasnije odlazim kući. Nova godina, prvi dan siječnja. Koliko nade u novom početku. A koliko tuge u mome jučer. Neka nada pokrije tugu nježnim i smjernim pokretima, tiho.
:(Još nema komentara