Korčula, zemlja obećana

U kasno ljeto 2012. nakon duge i naporne turističke sezone moj dragi i ja zaputili smo se na zasluženi odmor, na jug.

Destinacija -  Dalmacija, otok Korčula, mjesto Pupnat.

Ovo nije bio moj prvi posjet Korčuli. Bio je treći, ali ovaj sam se put potpuno i bespovratno zaljubila u Korčulu do te mjere da se sljedeće ljeto želim opet vratiti. Moram priznati da nikada nisam razumjela ljude koji se svake godine vraćaju na isto mjesto provesti svoj odmor. Sada ih po prvi put potpuno razumijem.

Putovali smo Dalmatinom sve do Vrgorca (rodnog mjesta Tina Ujevića) pa se počeli spuštati pored Baćinskih jezera, kroz Ploče prema ušću Neretve i Neretvanskoj dolini. Uz cestu, u dugom nizu, stoje načrčkane drvene kućice i štandovi na kojima lokalni ljudi iz Opuzena i Metkovića prodaju svježe voće i povrće. Pa tako možete namirisati i kupiti svježih dinja, lubenica, paprika, ogrlice od sušenih ljutih papričica, pomidore, patlidžane, suhe smokve, svježe smokve, grožđe, med i druge delicije. Kupili smo svježeg grožđa i ušećerenih bajama (badema) i nastavili dalje grickajući kroz, za mene, najljepšu dolinu u Hrvatskoj. Uvijek joj se divim, pogledu na uredno iskrojene oranice i polja, vodu, šaš i zelenilo. Fantastično je uroniti stopala u boćatu vodu ušća Neretve pa prošetati prste kroz pijesak.

Klizili smo cestom uz more, preko granice s Bosnom i kroz prenatrpan Neum pa napokon skrenuli prema Stonu i njegovim zidinama te ušli na Pelješac. A onda, odjednom, kroz na pola otvoren prozor, popuno neočekivano krenuli nas šamarati mirisi. Ja to zaista ne znam i ne mogu opisati jer to se jednostavno mora doživjeti. Bila sam sigurna da je to zbog kasnog poslijepodneva ili vlage nakon kišice. Udara vas slatkasti miris cvijeća, opor miris zemlje, svjež miris bora i lišća, kiselkast miris vinskih bačvi, pa opet sladak miris, pa miris bora, pa sladak miris pa tako u nedogled, cijelim putem sve do Orebića - trajektne luke za Korčulu. A onda shvatite da to i nema veze s kasnim poslijeponevom niti kišicom. To je tamo jednostavno tako. O Pelješcu se može napisati cijeli jedan tekst. To je poluotok tolikih ljepota i prirodnog bogatstva da zaslužuje jednu priču samo za sebe.

Mrak je pao, pun mjesec iznad naših glava, trajekt prducka polako prema svjetlima Corcyre Nigre. Mirisi i mir.

U noći smo stigli u Pupnat, mjestance kamenih kuća u srcu otoka.

A u Pupnatu nas je dočekala Biba i jedna konoba. E to je već jedna divna priča. Gladni i žedni sjeli mi u konobu popili domaće rakije (svakakve), a onda nas dočekala seljačka plata s paštetom od patlidžana, paštetom od pršuta, tri vrste sira (sir s crnim vinom, nešto kao skuta s košticama nara i nešto treće što ne smin reć), pršut, najbolji patlidžani na žaru ikada i masline. Pa potom domaći makaruni s bademima, cherry rajčicama, maslinovim uljem i još nekim dodacima koje opet ne smin reć, pa čuda neka od pašte s kaduljom, divno crno vino pa naj rožata na svijetu kod koje doslovno osjetiš ružu i još nešto totalno sexy i ludo, naj čokoladna torta s crvenim paprom i home made džemom od divljih naranči. Ostala sam bez teksta. Rekla sam dragom ako ikada prekinemo ja se udajem za Bibu.

Ali Biba je udana, ima svog čovjeka i preslatku kćer.  Mate je obiteljska konoba u kojoj rade svi, cijela obitelj. A ima ih sedam plus pas i mačke. Mate je Bibin otac, ali Mate je i Bibin brat. E taj brat, pravi dalmatinac, mlad, crn, garav, od brda odvaljen uživa u Pupnatskoj luci najljepšoj vali (uvali) na Jadranu gdje ljeti gosti strance u svom malom drvenom baru s pogledom na Lastovo.

Proputovala sam Hrvatsku, obalu i otoke, ali nigdje nisam osjetila takav mir i sklad prirode kao u Pupnatskoj luci u to kasno ljetno poslijepodne. To je mjesto gdje sam (ja uvijek nemirna) uspjela 20-ak minuta provesti šuteći, diveći se pogledu i prirodi. O morskoj vodi, kupanju i upijanju sunca na kamenim stijenama ispod ogromnih borovima s pogledom na Lastovo neću ni pričati.

Sljedećih smo dana lutali Korčulom. Upoznali prelijepu Čaru koju su Grci nazvali Xapa što znači radost – veselje. Nazvali su je tim imenom jer Čara ima jedan od najboljih položara na otoku. Smjestila se ispod velikog brijega, ispod kojeg se nalazi osunčano ogromno polje s fantastičnim pogledom na more. Za Grke  je to bio divan i sunčan položaj koji je zaslužio ime Xapa – radost. Danas se u tom polju uzgaja vinova loza autohtone sorte Pošip, a uz polje nalazi se i Pošipova vinarija.

Put vodi u Smokvicu pitoreskno mjestance na brdu koju krasi neorenesansna crkva Blažene Djevice od Očišćenja koju okružuju Velika i Mala pjaca koje su vjekovima bile mjesto glavnih događanja i svečanosti. Kao i Čara, Smokvica je najpoznatija po vinogradima i vinima, ali i po mandelima (bademima). Kažu da je Smokvica upravo naljepša u proljeće kad bademi procvjetaju. Smokvica ima i svoje legende o vilama koje plešu po proplancima i kupaju se  u obližnjim uvalama, pa tako postoji i  jedna legenda o Vilin dolu kad je neki seljak krenuo u polje i susreo vilu kako spava pod krošnjom bora. E sad jel to istina ili ne, pojma nemam, ali sigurno je da ćete od dobrog Pošipa ili Rukaca i vi zaleć pod krošnju bora. Garantirano! Zato smo mi kupili nekoliko litara Rukaca koji je dobio ime po tome što mu grozd nalikuje tijelu s dvije ruke.

Kroz brda i šume stigli mi u Blato. U mjesto vas uvodi zelena Aleja lipa jedna od znamenitosti Blata. To je 1 km dug drvored uz glavnu cestu, drugi najduži drvored lipa u Europi. Blato je najstarije mjesto na Korčuli, a nekad je bilo šesto najveće mjesto u Dalmaciji. Bilo je tako sve do pojave filoksere kada stanovništvo masovno iseljava. Ništa u tome nije čudno s obzirom da je Blato najpoznatije po poljoprivredi i to uzgoju vinove loze i maslina. Mjesto je to kamenih kuća i crvenih krovova, mjesto djece. Djeca na ulici, u parkovima s tetama iz vrtića, djeca koja istrčavaju iz škole, djeca u šetnji s majkama, ulice vrve majkama s kolicima. Totalni baby boom! Blato je mjesto u kojem se baš jako osjeti život. I mislim da je to divno za jedan otok. Kupili mi tamo nekoliko litara gustog maslinovog ulja, prošetali strmim blaćanskim ulicama koje se označavaju samo brojevima, saznali ponešto o Bl. Mariji Petković iz Blata kojoj danas u svetište dolaze parovi koji ne mogu imati djece i popili kavu u centru mjesta koju nam je poslužio tek doseljeni Splićanin, priženjen Blaćanin.

A onda smo ušli u Vela Luku u koju sam pred nekoliko godina uplovila jedrilicom nakon duge i jako mučne plovidbe po Jugu. Bilo je tu povraćanja i mučnine pa se ni Vela luka nije činila baš bajnom. Sada se činila ljepšom, ali je ipak najljepša kad ju se gleda odozgo, s okolnog brda kojim smo kroz maslinike i gromače vozili prema Veloj spilji u kojoj se vrše arheološka iskapanja i gdje su pronađeni ostaci grube i lijepo oslikane keramike iz mlađeg kamenog doba (oko 4600 god. pr.K.). Moram priznati da je pogled na Vela luku i otočić Ošjak odozgo fantastičan.

Bijelim putovima preko brda vozili smo se duž sjeverne obale otoka, upoznavali skrivene, tirkizne uvale s bijelim kućicama okruženim borovom šumom, maslinama i smokvama, gledali na Hvar i bijele jedrilice otvorenih jedara što bešumno klize po pučini. Pravi Zen. A onda smo stigli u Gradinu. Gradina je u biti uvala u kojoj se nalazi niz kuća pa je postala malo naselje. Uvala je to koju okružuje nekoliko otočića kao što su Ošjak, Gubeša i Kamenjak. More je bistro i tirkizno, borove grane doslovno ulaze u more, svaka kuća ima svoj mali bijeli mol. Raj na zemlji. Bućnuli smo se na skrivenom mjestu s pogledom na Ošjak, gledajući kako se veliki bijeli brod približava zaljevu Vela luke. Gradinu za odmor preporučujem svim srcem jer je lijepa, mirna.

Vratili smo se u Vela luku na ručak. Gladni kakvi smo bili najeli se mi salate od hobotnice koja je bila, ruku na srce, pre kisela. Možete mislit gdje smo večerali?

Ima još jedno mjesto koje ima fantastičan položaj.  Ono urbanistički i  nije najljepše mjesto na Jadranu, ali mu je pozicija ludilo. Karbuni je mjesto koje se nalazi ovdje... 🙂

Zapadnu stranu otoka krasi još nekoliko mjesta s fantastičnim pogledom na Lastovo kao što su Brna, Prižba i Tri porte.

E ostalo nam još da posjetimo Korčulu i Lumbardu s njenim pješčanim žalima.

Bilo je kišno jutro kad smo odlučili u Korčuli sjesti na doručak. Odlučili smo imati pravi doručak uz nasmiješenog konobara koji nas poslužuje s radošću. Rekli smo - Idemo mi k'o ljudi na doručak. I tako smo lunjali korčulanskom šetnicom i naišli na lijepu terasu, fino sređenu, s pogledom na Orebić i more. Bio je tu i konobar, doduše nije bio nasmješen, više pogrbljen i trom. Tu ćemo mi doručkovati. I jesmo! Papali mi fina jajca, hrskavu pancetu, cherry rajčice, friško cijeđeni sok od naranče. Pojeli mi sve, a onda je doša onaj tromi konobar i donija nam račun! Nismo se više smijali. Pitali smo se gdje smo mi to zapravo sjeli. Naša Plaza bio je kafić boutique hotela koji je zapravo spoj dvije stare rezidencije, dvije palače koju je otkupio Englez oženjen Orebićankom (a sve mi je to, i još mnogo drugih tračeva, ispričala korčulanska frizerka kod koje sam otišla na brzinsku frizuru). Palača je sređena do bola, svaki apartman u svojoj temi: Venecija, Indija, Arabija, Kina, Cejlon. Mramor, kamen, drvo, najfiniji materijali. Totalni hit kao i račun s doručka!

No bilo kako bilo grad Korčula je lijep. Ne bih previše o povijesti grada jer to možete pronaći i na Wikipediji. No isplati se  posjetiti ju jer ćete pronaći:

• Rodnu kuću Marka Pola s muzejem u kojem je Kinezima ulaz besplatan,

• katedralu Sv. Marka s tornjem, uskim strmim stubama, strahom od visine, ali i najboljim vidikovcem,

• poznata Kopnena vrata - ulaz u stari grad,

• gradske kule Revelin, Balbi i Cappelo, tri od ukupno dvanaest koliko je imala u srednjem vijeku, u jednoj je i birtija
• tri sulara (tri balkona) iz istoimene pjesme „Tri sulara“,
• stare kamene ulica što mirišu na prašak za veš, mačke i more,

• frizerke koja svaka posebno ima svoju cijenu za isti tip frizure,
• klapu što meko pjeva u ulazu u stari grad,
• jarko žuto cvijeće,
• masivne gradske zidine,
• trome konobare i hit račune

I za kraj Lumbarda, malo mjesto blizu Korčule smješteno na padinama brežuljaka što okružuju dolinu ispunjenu vinogradima i maslinicima. Spušta se tako Lumbarda sve do mora i male marine za brodice. Poznata je i po svojoj hit pješčanoj plaži, Vela Pržina. Ako volite pijesak u gaćama, u grudnjaku, pupku i š... onda je Vela Pržina mjesto za vas.

Ako ne, možete uživati i na glanc kamenim stijenama što se šire sve do rta Ražnjić, najjužnije točke Korčule.

Vraćali smo se kući preko Pelješca, uz more i to je priča za sebe. Stali u Malom Stonu na nezaobilazne kamenice, a potom sišli s autoceste kako bi skoknuli na još jedan otok. Pag. Otok soli, ovaca i kamena. Mjesečev otok. S Paga ponovno na kopno i lagano prema kućici svojoj i krevetu.

Eto dragi moji, bio je to mali skok na jug Hrvatske, u divnu Dalmaciju, među Dalmatince, maslinovo ulje, mirise i slike. Ja bih natrag, odmah. Hvala Bibi i cijeloj obitelji, hvala Korčulanima, hvala Korčuli i Pupnatskoj luci.