Kako je nekada bilo, kako se živjelo¸što se koristilo u svakodnevici¸ starovinski stoljnjaci rukom veženi, predmeti za kućanstvo... ma svašta nešto, uz pomoć slika pokušati ću vam unijeti malko , što se ono kaže dašak prošlosti i prošlih vremena, u vrijeme sadašnje, burno, stresno, užarbano. Ovo je iz onih vremena, kada se živjelo polagano, bez napetosti i stalnog stresa, jer naše bake i djedovi, nisu znali za taj danas sverašireni pojam , barem ja tako mislim, nadam se da će vam se svidjeti ova mala šetnja kroz prošlost...
Oduvijek, točnije odkada znam za sebe, privlačilo me je ono nešto staro, starovinsko, iz prošlih vremena. Već sam to i napisala u nekom svom članku na ovim stranicama, još od malena sam voljela slušati majčine priče o njenom djetinjstvu i mladosti, priče jedne bake preko puta, moje dadilje. Tako je to ostalo sve do danas, jer ima nešto u tim starim predmetima, svaki taj komad ima iza sebe neku priču, samo se treba malko potruditi i istražiti ju.
Ova malena izložba, nastala je upravo zahvaljujući jednom zaljubljeniku u starine, običaje života našega sela u ravnici, širokih šorova i sokaka, malenih kuća pokrivenih slamom, drvenih kapija i plotova, na koje su se nekada davno nasljanjali bećari divaneći sa svojim odabranicama... to je sjećanje na sve one stare pendžere sa šlinganim jastucima od perja, na koje bi se znala nasloniti kakova đevojka ili snaša, navirivajući se u potrazi za nečim ili nekim samo njoj znanim... sjećanje na bosonogu djecu u hlačama do koljena i na tregere, ponekad pomalo musavu od upravo pojedenog komada domaćeg kruha ili lepinje, namazane bakinim pekmezom od plavih šljiva... sjećanje na zvuk ovih starih drvenih klompi sa gornje slike, na ovog malenog drvenog konjića, koji je nekada predstavljao pravo malo bogatstvo nekom dječarcu¸bakini šlingani i vezeni stoljnjaci, vezeni često puta i pod svjetlom svijeće ili petrolejke...
Eto ja sam malko oduljila s divanom o tim njekim davno prošlim vremenima, nadam se da vas nisam previše smorila, zato neka dalje govore slike, a ne riječi...
Stari sviječnjak, jedna šojlica i kašika... sigurno imaju svoju priču zar ne... slobodno ju zamislite...
A što imamo ovdje... starinski tanjur, zdjelu za juhu, naravno s grabilicom ili grabnjačom... a znate li da se nekada jelo i s ovakvom drvenom žlicom ili kašikom... a u pozadini je zdjela sa slatkišima, dakle nakon finog ručka, da se i zasladimo...a u nastavku, evo još jedne...
Obratite malko pažnje na ovu crvenu kutijicu od baršuna, naime u njoj se nalaze veoma male jaslice, koje su dio jedne velike zbirke , ali o njima možda jednom drugom prilikom. Ovo ispod je nošnja ili svečana haljina, i to od tzv. someta (samta) koja se znala nositi za posebne prigode¸ oko vrata su naravno dukati, kao i na ovim svilenim vrpcama, jer što je cura bez dukata. Na lutkinoj ruci je također dio narodnog blaga, zlatovez i onaj ispod s rojtama ili resama, koji je izrađen na starom tkalačkom stanu¸ kraj ove lijepe đevojke je stara pletena korpica od pruća s jabukama, možda je neka od njih namjenjena njenom diki (odabraniku ili momku), nikad se ne zna...
A ovo su rukom vezeni stoljak i otarak ( rekli bi danas ručnik).
Ovo je bio samo djelić nasljedstva naših starih¸svaki taj komad ima svoju priču¸eh da stvari i predmeti mogu pričati, zbila bi to sigurno jedna lijepa priča... eto za kraj, da malo i nazdravimo.
:(Još nema komentara