Jučerašnji nemili događaj!

Jučer, oko 15 sati, izlazim iz svog dvorišta sa svojom Lilom (pas) u šetnju, kao svaki dan. Čim smo izašle na cestu privuklo nam je pažnju jedno sklupčano stvorenje na travi tik do naše ograde. Lila je samo prošla dalje a se malo zagledam i vidim mačka, gotovo bezživotno leži uz betonsku ogradu, na zemlji uz tratoar gdje stalno prolaze ljudi.

Sve se u meni slomilo. Mislila sam da ju je netko pregazio i bacio uz plot, da ne smeta na cesti.

Brzo smo se vratili iz šetnje jer nisam imala mira ni spokoja uživati u šetnji. Vraćamo se istim putem i primjetim da je maca živa i da se liže po zadnjem dijelu.

Sad me još više uhvatila tuga i jad. Znači živa je, ali valjda polomljena.

Brzo odvedem Lilu kući. Istog časa odlučila sam se vratiti, jer moje ganutljivo srce nije moglo izdržati. Istovremeno dolazi kući i moj stariji sin, koji mi već s vrata viče da dođem van, jer se kod naše ograde porađa nečija mačka.

Brzo, što su me noge nosile a osjećaji ponjeli, bila sam na cesti.

Stvarno! Nečija crno-bijela mačka, koju ranije nisam viđala u našem kvartu, ležala je skvrčena nad malim macama, još sasvim mokrim.

Bila sam skroz šokirama. Srce mi je lupalo ko ludo, a mislila sam sto na sat.

Šta sad? Ne mogu tu sirotu ostaviti da se porađa tu uz plot, pred raznim ljudima, mačkama i psima, koji tu prolaze.

Brzo sam donjela odluku. Sklonit ću je nekamo u naše dvorište!

Ali mi imamo Lilu (psa) koja nije baš jako susretljiva prema mačkama. Donekle trpi susjedovog mačka, kojeg ja hranim, ali samo dok sam ja u blizini, ostale uglavnom natjerava.

Brzo sam morala smisliti kuda s njom, da nije na dohvat Lili i da je zaštićena od kiše i hladnoće.

Donesena odluka. Iza garaže. Tu ima pola metra do susjedne ograde. Ogradila sam žicom da se ne može ući iza garaže. Tu sam stavila veliku okruglu teglu, u obliku zdjele, i u nju staru debelu vestu.

Za to vrijeme sin je pazio mačku.

Uzela sam jednu trenirku, gornji dio, i otišla na cestu. Bez imalo straha ili nelagode primila sam sluzavu mačku i mačiće i prenjela na trenirku. Jedno mače je bilo još u opni, upravo okoćeno.

Smotuljak sam odnjela na pripremljeno mjesto. Mačka me zahvalno pogledala, ali od iznemoglosti nije se mogla ni oglasiti. Ostavila sam ju pola sata da se sredi i da poliže mače.

Tad sam se sjetila trenutaka kad se kotila moja Lila (vi koji ste čitali moju priču u nastavcima ISTINITA PRIČA JRDNOG PSA, sigurno se sjećate tog djela) kako joj je bilo jako teško a imala je najbolje uvjete koje sam joj mogla dati i mene na pripomoć.

A ovo jadno siroće od mačke nije imala ništa od toga.

Muči me samo kako je dospjela do naše ograde, ne mogu vjerovati da je sama odabrala taj prometni dio ceste, a jednostavno ne želim ni pomisliti da su je neki zli ljudi tu donjeli, nakon što se počela kotiti. Misteriozno i nerazjašnjivo.

Nakon pola sata što sam joj ostavila da se primiri išla sam ju pogledati i donjeti joj posudicu toplog mlijeka i Lilinu konzervu hranu. Iako iznemogla podigla je glavicu na miris mlijeka i popila sa užitkom. Nisam vjerovala da će jesti ali pojela je sve sa velikim tekom.

Napravila sam joj i nadstrešnicu od debelog kartona i već dosta smirena a i zadovoljna napravljenim, ostavila sam ju do večeri.

Lila mi je bila jako nervozna jer je osjetila  miris mačke u dvorištu, ali nije našla tajno skrovište. Bila sam sretna jer sam ju dovoljno dobro zaštitila. Jedino sam se bojala da ju ne preplaše susjedni psi ili mačke, kojih ima na sve strane u susjedstvu.

Ponovila sam hranjenje i navečer i ostavila je da se odmori do sutra.

Danas rano u jutro sam se probudila i odmah otišla do moje jadne mace sa toplim mlijekom i hranom. Bila sam tako iznenađena i sretna jer me dočekala podignute glavice uz tihi mijauk, rekla bi čak veselo.

Nakon okrijepe, malo se mazila i prela. Nenametljivo i bez dodirivanja, pogledala sam mačiće.

Ima ih tri. Dva bijela sa nešto crnog i jednog šatiranog, sivog. Ova dva su prilično pokretni i puno veči od sivog.

Ostavila sam ju savijenu u klupko sa mačićima u krilu i poželjela da se oporavi od bolova i šokova koje je doživjela u posljednih 24 sata.

Nije mi svejedno, i dalje suosjećam sa njom ali i bojim se kako će se to završiti.

Nije mi nimalo teško hraniti ju, ali šta ću kad mačići porastu? Šta ću ako je Lila otkrije i potjera dok ja neću vidjeti? Šta ako je susjedovi mački napadnu?

Tisuću pitanja i strahova!

Moram vjerovati da će sve završiti dobro i da će se naći dobri ljudi da udome macu i mačiće kad odrastu!

Tko zna, možda i na Coolinariki se nađe neka dobra duša pa pomogne meni i maci.

Treba vjerovati u lijepi kraj ovog nemilog događaja!