Do ovdje je povučena zavjesa, željezna zavjesa, do ove istočne obale Dunava. Ovdje je borbeno djelovanje 45-te završila Sovjetska mehanizirana brigada Suhorova i Kutuzova. Borila se pod ateističkom, crvenom zastavom.
Do ovdje je povučena zavjesa, željezna zavjesa, do ove istočne obale Dunava. Ovdje je borbeno djelovanje 45-te završila Sovjetska mehanizirana brigada Suhorova i Kutuzova. Borila se pod ateističkom, crvenom zastavom. Danas je tu crkva "Isusa, Nade Svijeta". I u toj maloj kutiji sagrađenoj uz neboder Međunarodne agencije za atomsku energiju jedno je malo brodogradilište. I u njemu je izgrađena jedna barka. I nije čudno da je brodogradilište ovdje, Dunav je sto metara odavde. Ono što je ovdje čudno je ta barka. Jarbol joj je od kartona, a kobilica i jedro od papira. I na podu crkve, zaštićena na ovom suhom vezu od vjetra i vode, ona jedva održava svoju ravnotežu. Dovoljan je i najmanji pomak gravitacije i barka će se raspasti. Ali ona svejedno stoji. A njeni kalafati? Reklo bi se da su djeca sa dječijim umom i dječijim rukama. Ime broda je napisano dječjim rukopisom. I dječji otisci dlanova su otisnuti po jedru.
Graditelji su premali da znaju. Da su nizvodno odavde, na Đerdapu, gdje je Dunav najdublji i gdje su se nekad najveće rječne ribe u Europi lovile, odrasli ateisti izgradili branu. I da se Dunavom dalje od toga ne može.
Ali kum po kojem je nazvan brod je vrlo moćan. I kada ti mali brodograditelji zaplove nizvodno svojim papirnatim brodom svakakva čuda će vidjeti. Jer Njegove sluge su njemu u čast na Dunavu sagradili magične spomenike. Vodotoranj sa rupama. Ovčaru za ljude. Mostove pod vodom. I horizontalne TV tornjeve.
Pa što je onda, poslije takvih čuda, jedna mala brana. Pa ako se i zove Đerdap. Željezna vrata.
:(Još nema komentara