Tunis

Uzmorje današnjeg Tunisa poznato je povijesti još i prije dolaska Feničana na ove obale. Taj semitski narod, koji je nekad davno živio oko Crvenog Mora, bio je prvi, koji se sustavno i sistematski počeo baviti pomorstvom i trgovinom. Ti prvi veliki majstori navigacije izgradili su sigurne luke i podigli skladišta po cijelom Mediteranu. 

 Druga stvar, po kojoj su Feničani privukli pažnju je način, na koji su ostvarili svoju premoć. Učili su od Egipćana i Krećana, ali nisu ponavljali njihove pogreške. Nisu ratovali, nisu pokoravali, nisu stvarali države. Osnivali su gradove i onda trgovali s njima. Kartaga je postala veća i jača i od same Fenicije. Prvi su narod, koji je svojim prisutstvo pokrio čitav Sredozemni bazen. Kolonizirali su najprije najvažnije punktove: Cipar, Maltu, Siciliju, Sardiniju, Baleare, Kartagu. A onda ostale luke.

 Nas u ovom kontekstu zanima Kartaga. Zvali su je Kart-Hadašt, što znači Novi Grad. Feničani su je osnovali u IX. stoljeću prije naše ere. 400 godina kasnije pod njihovom je vlašću bila cijela afrička obala. Sve luke od Velike Sirte do Gibraltara. I mnogi sredozemni otoci. Postali su vodeća pomorska sila Sredozemlja, što ih je dovelo u sukob s Rimom. Tek u trećem Punskom ratu, Kartaga je bila svladana. Na njenom mjestu Rimljani su osnovali provinciju Africa Proconsularis.

Kartaga je toliko smetala Rimu da je Scipion Afrički, vrhovni zapovjednik rimskih postrojbi, kad je zauzeo Kartagu sve stanovnike pobio ili prodao u ropstvo, grad srušio do temelja, zemlju oko grada zasuo solju, kako bi postala neplodna i onda Kartagu prokleo, kako se nikad više ne bi iznova podigla. Njegovo se prokletstvo ispunilo.

 Sve se to događalo uz more. U unutrašnjosti su živjela berberska nomadska plemena, koja su, nakon dolaska Arapa, postupno primala Islam. Miješali su se ovdje i Turci pa Španjolci i na kraju Francuzi. Ljudi, koje smo u Hammametu sretali, bili su potomci dugo miješanog koktela. Ipak, dominantna komponenta današnje kulture, običaja i života Tunisa je arapska. 

Sve nas to vodi do zaključka da je Tunis zemlja bogata zanimljivim tragovima, koje su ostavili veliki narodi i da je treba vidjeti i upoznati.

 Putovali smo avionom iz Graca. Začas, stvarno začas smo preletili Pulu, Anconu, Napulj i Palermo i ugledali nisku obalu Afrike. Spustili smo se na aerodrom između Monastira i Susaha.

Monastir leži na moru, oko 22 kilometra od trećeg po veličini Tuniskog grada. Europljani ga zovu Sousse. Stariji je i od Kartage. I njega su osnovali Feničani, a ušao je u povijest, kad se baš u njegovoj luci iskrcao Hanibal na povratku sa pohoda u Rim. Taj, možda i najslavniji vojskovođa čitave povijesti, na slonovima je prešao Alpe pa pobijedio rimske legionare u više bitaka. U povijesti ratovanja ostao je zabilježen po paničnom poviku prestravljenih Rimljana: "Hanibal ante portas.". Hanibal je pred vratima. 

 Monastir je univerzitetski grad. Od centra do aerodroma svega je 7 kolimetara. Za tuniski turizam, a i za europske turiste to je najvažniji aerodrom Sjeverne Afrike. Zapravo je za putnika, koji prvi put slijeće u Tunis sreća, što je aerodrom daleko od hotela, jer tako u klimatiziranom autobusu prođe najljepšim dijelom zemlje - obalom zaljeva Hammamet.

 Centralni dio Tunisa odvano je išaran stablima maslina. Još tamo 600 godina prije naše ere, Feničani su stvarali posjede posvećene uzgoju maslina. To kvrgavo, nepravilno stablo je dugovječno pa daje ploda punih 600 godina. Iz aviona se lijepo vide plantaže geometrijski poredanih, nepreglednih redova mladih maslina. Maslini je domovina Mala Azija, rasla je tamo prije više od 8.000 godina, a do obala Mediterana donijeli su je Grci.

 Danas je u Tunisu strateška poljoprivredna kultura baš maslina. 20 % svjetske površine zasađene maslinama je u Tunisu. Veći dio na ovoj cesti, kojom vozimo i oko nje. U području od Sfaxa do Sousse, 1.450 uljara godišnje proizvedu 175 milijuna litara ulja, čime Tunis drži visoko drugo mjesto na svijetu. Odmah iza Španjolske. Kad su Feničani forsirali sadnju masline, nisu mislili na izvoz. Njihov cilj je bio zaustaviti širenje pustinje prema obali. Izabrali su stablo, koje raste i na siromašnoj zemlji, dobro se nosi s nevoljama i živi nekoliko stoljeća.

 Hammamet je najveći turistički centar Tunisa. Više od stotinu velikih atraktivnih i modernih hotela razasuti su uz duge pješčane plaže. Svi su blještavo bijeli, opasani visokim zidovima i gotovo uvijek puni. A kad su puni, stanovništvo Hammameta poraste 12 puta pa na jednog domaćeg treba dodati 12 gostiju.

Kad sam vidjela te izuzetno privlačne plaže i mediteransko plavilo mora , začudio me podatak da se turizam doselio ovdje tako kasno. Mislim da je to povezano sa podatkom da su tek 1963-će, posljednje francuske vojne postrojbe napustile Tunis. Jer, te su plaže oko Hammameta jedine u afričkom dijelu Sredozemlja okrenute prema jugu i zaštićene od vjetra okolnim brežuljcima. Prvi glas o njima donijeli su u London i Pariz gosti nekog rumunjskog bogataša, koji je između dva rata sagradio na plaži usnulog ribarskog sela luksuznu vilu. Pozvao je u goste neke od velikana tog vremena. Kad su se Oscar Wilde, Paul Klee, Andre Gide i drugi vratili kućama, prosuli su prvi glas o ljepotama ove obale. Paul Klee se vraćao ovamo. Bio je toliko impresioniran da je jedno vrijeme ovdje stvarao. Nikad nije krio, koliko su tuniska sjećanja utjecala na izbor boja i motiva u poluapstraktnim kompozicijama, koje su ga proslavile. Tijekom afričkog rata, u vili tog Rumunja stanovao je neko vrijeme i feldmaršal Rommel.

 Naš se hotel zvao RIU. U hotelu istog lanca stanovali smo u Dominikanskoj Republici. Pravilo o životu u vrhunskim hotelima glasi: "Ako si u hotelu zadovoljan, ne izlazi više nego treba.". Mi smo izašli 3 puta i obišli 5 destinacija.

Taksi je ovdje neobično jeftin. Za eur ili dva, vozi te gdje hoćeš. Posjetili smo Medinu, stari dio grada. Medina u Sjevernoj Africi znači domorodačka četvrt. Kameni zidovi, koji su je nekad štitili od gusara i neprijatelja, zajednička su karakteristika svih Medina. Štitili su prvenstveno sukove, a sukovi su niz dućana i dućančića, zbijenih jedan do drugoga, uz dovoljan međuprostor da do njih može stići mazga ili magarac natovaren robom.

 Dvije su stvari privukle našu pažnju. Tepisi i začini, dvije važne stvari u životu Tunižana. Tepisi su vrlo lijepi. Privukla me informacija da platiš samo tepih, a tuniska država snosi troškove pakovanja, transporta, pa čak i carine u tvojoj zemlji. Koliko sam mogla razabrati, izrađuju dva bitno različita tipa. Berberski, koji je čvrst, grub, duge dlake, većih čvorova i pretežno crvenih boja i turski tip kojega zovu kairovan. Skuplji je, ljepši i u svemu oprečan berberskom. Finog je i pitomog dodira, mekan, kratke dlake, sitnih čvorova i pretežno zelenih i plavih boja.

 Spomenula sam začine. Oni su duša tuniske prehrane. U restoranima su pultovi puni začina. U Medini svaki peti suk nudi začine privlačnih boja. Mali dućan, nasuprot ulazu u hotel, snažno je mirisao. Najstariji grčki povjesničar Herodot napisao je da: "Arabija miriše po začinu i ispušta čudesno slatki, nama nepoznati miris.".

Zaštitni zidovi Medine stari su više od 500 godina. XV. stoljeće bilo je vrijeme procvata Tunisa. Zemljom je vladala domaća dinastija Hafsida. Građena poput srednjovjekovne utvrde, ova Medina leži na stjenovitom rtu. Centralna građevina je "Velika Džamija". Nedaleko od nje je novija - Sidi Abdel Khaderova džamija. 

 Blistavo bijeli zidovi i krovovi starog dijela Hammameta, danas su najčešće fotografirani motiv iz Tunisa. I mene su impresionirali. Za uvodnu fotografiju izabrala sam sliku skladnih, izazovnih, kao dječjom rukom ukrašenih, plavih vrata. Evo zašto: Privatnost je osnov načina života Tunižana. Ključni element ponašanja i stanovanja. Tradicija gradnje ovih stambenih kuća, kao da počiva na poruci: "Iza ovih vrata je naš dom. Ne želimo da nas u njemu ometaš." Zato su vrata velika, zatvorena i nepristupačna. Više sliče na portal neke utvrde, nego na ulaz u obiteljski dom. Ta kobaltno-plava vrata danas su određeni simbol domaćeg izraza u arhitekturi, iako su u nju ušla sasvim nehotice. Bila su sredstvo protiv insekata, koji su napadali drvo. 

 Sjeli smo u veliku kavanu uz samo more. Na takvim prostorima, kava je "stvar muškaraca". U tu, arapsku kavu, kako je oni zovu, ubace zrno kardamoma. Muškarci, mislim na domaći svijet, sjede satima uz kavu i pućkaju vodene lule. Domaće žene ovdje ne idu same u kavanu. Ako Tunižanin izvede obitelj, traži verziju lokala, u kojem poslužuju prvenstveno slatkiše.

Desetak kilometara prema sjeveru, u smjeru rta Bon je najatrakrivnija destinacija istočne tuniske obale. Grad Nabeul. Centar regije, kojoj je sjeverna točka rt Bon. Poznat po svjetioniku oko kojeg se vrti plovidba uz obale Sjeverne Afrike. Ali i po tome što se ispod njega, dana 12. svibnja 1.943. saveznicima predao ostatak Rommelovog "afričkog korpusa". 250 tisuća Nijemaca i Talijana.

 Glina oko grada idealna je sirovina za lončarstvo. Zato je centar grada, doslovno, pun lončarske robe. Čak i ogromno stablo na raskršću, araukarija, koje je ime dobilo po Indijancima nekad slavnog plemena Arawak, raste iz gigantske keramičke tegle. 

Lijepo zamišljen i izgrađen Nabeul je idealan za šetnju od dućana do dućana. Od lončarije i keramičkih figura do predmeta iz kovanog željeza i rezbarija iz drva i kamena. Ipak, danas je prvenstveno poznat po devama. Svakog petka grad preplave beduini. Počinje zanimljiva trgovina,a uz nju i trke deva na kojima se znalci, ali i znatiželjnici, klade.

 Dominira jednogrba deva, koju zovu dromedar. Dromas na grčkom znači trkač. Bez tih deva u pustinji ne bi bilo ni ono malo života. A u Tunisu pustinje i polupustinje pokrivaju skoro čitavu jednu polovicu zemlje.

Da kažem sad nešto i o hotelu i našem životu u njemu. Hotel je bio iznad svih naših očekivanja. Vrhunski vođen. Bazeni, restorani, sobe, sve novo, sve uređeno. Osoblje mlado i zadovoljno. Četvrtina stanovništva Tunisa mlađa je od 15 godina, a starijih od 65 ima manje od 7 %.

U ovakvim hotelima, doručku se posvećuje posebna pozornost, jer prosječno trećina gostiju ne ruča. Odlaze na ture džipom u pustinju ili brodom do Djerbe ili busom do glavnog grada.

Četiri su restorana međusobno vrlo različita. Sve što se u hotelu nudi, osim stranih pića, dostupno je i uključeno u cijenu aranžmana.

Mali restoran namjenjen je onima koji odlaze ili su tek stigli. I onima koju su se sa izleta vratili prerano ili prekasno. Otvoren je 24 sata. Dva su "elitna restorana". Talijanski i tuniski. Super su, ali je najbolji onaj veliki, glavni, kozmopolitski. Mladi gosti najviše interesa pokazuju za talijanski način pripreme tjestenine. Naravno veći dio hrane se priprema u kuhinji i izlaže na pultove da je sma biraš i uzimaš. Četiri su pulta "proizvodnje hrane" pred gostom od kojih najveći interes privlači tjestenina. Pred gostima se priprema i roštilj, a poslužuje sir i slatkiši.

Nakon doručka prošetali bi do plaže. U more sam ulazila, ali se nisam kupala, nego samo okupala. Bili su zadnji dani aprila, more je ujutro još hladno. Pravi izazov je glavni bazen. U njemu sam se kupala i po desetak puta dnevno. U manjem, pokrivenom bazenu, morska je voda grijana. Prekrasno su uređene prostorije "dodatnih usluga" - masaže, gimnastike, pedikure, saune.

Kad prođeš prvu fazu, koju zovu "faza znojenja", profesionalni maser ili maserka, po tvom izboru, izbace iz tebe svo zlo, koje se ispod kože nakupilo. Ako to preživiš, u nešto većoj sobi "dovati" te starija žena i četkama oštre dlake i duge ručke izriba i oriba. Sastruže sa tebe svu suhu kožu. U toj te "drugoj fazi" tako snažno i temeljito obrade da treću fazu ne možeš izbjeći. Odmor i polusan. Relaksacija i užitak. Nakon svakog toplog tuša ponude ti čaj. I kad na izlazu vratiš "ručnik čednosti", kojim su te na ulazu ogrnuli, drugi si čovjek. Za večerom su restorani puni. Gosti su se dotjerali, zaželili i društva i hrane, a ponuda i izbor hrane navečer još je bolja.

 Hrana je izvrsna. Tome mnogo pridonose začini i prilozi. U Tunisu, što se začina tiče, osjeća se dodatni "rafinman". Profinjenost. Začini se ne nabacuju tek tako. Mislim da je razlog tom istančanom pristupu jaki francuski utjecaj u mnogim područjima. Posebno u odijevanju, hrani i piću. Kad govorimo o prilozima, treba svakako spomenuti vrlo omiljeni, traženi Couscous. Nije izrazito začinjen, ali se - najčešće - nudi uz jako začinjeno dinstano meso ili ribu. U islamskim sredinama mesni favoriti su janjetina i piletina. Bude i svinjetine. Ne baš često, ali - ako je ima - na njoj obavezno piše "pork". 

U svim muslimanskim zemljama slatkišima se posvećuje velika pažnja. Tako je i u Tunisu, ali ne nakon obroka, nego između obroka. Ovdje ih naravno, nude i za večeru, ali su toliko slatki da većina Europljana radije uzima sladoled. 

Njaljepši dio dana je trenutak pred smiraj sunca. Gosti se okupe na terasama ili oko bazena. Prije toga su spavali, tuširali se i presvukli. Svi nekako sjaje. Sretni su, a pića su besplatna pa su mnogi još sretniji. Za koji čas sunce će utonuti u more, a gosti će se spustiti u restorane.

 Nakon večere izbor nije prebogat, ali ga ima. Oko recepcije su dva reda dućana. Roba u njima je uvijek ista, ali mnogi ipak ulaze, gledaju pa izlaze. U teatru, na kraju ulice dućana, svake je večeri drugi program. Do 22 sata prilagođen roditeljima sa djecom. To su gutači vatre, lutkari, mađioničari. Od 22 do ponoći uglavnom se izvode plesovi i folklor Tunisa. Čuli smo da je noćni život raznovrsan, bogat i ne preskup. Noćni klubovi i noćni restorani, uz malo svijetla, nude puno "vrućih" točaka.

Dan prije odlaska izašli smo treći put. BIo je to put u daleku prošlost Tunisa. Na drugoj strani grada, onoj južnoj, podignut je veličanstveni park posvećen Kartagi, Hanibalu, slonovima i bogovima tog davnog vremena. I utemeljiteljici i kraljici Kartage Didoni. U vrtovima možete vidjeti ratnike na slonovima, upoznati bogove plodnosti, dotaknuti ostatke feničkih brodova i korice obrednih bodeža. 

 Povijest Kartage počinje i završava prokletstvom. Počinje smrću prve kraljice Didone. Nakon pada Troje, Eneja je stigao do Kartage, zaljubio se u Didonu i ona u njega. Kad mu je Jupiter naredio da nastavi put do Italije i osnuje Rim, ostavio je Didonu. Ona se od tuge spalila. Dok je gorila, molila je bogove da se rodi osvetnik. Rodio se Hanibal.

 Ako zanemarimo strance, koji su kroz povijest vladali Tunisom - od Feničana i Rimljana do Francuza - možemo reći da su, etnički gledano, Tunižani mješavina Arapa i Berbera. Sa Arapima se ovdje svi hvale, Berbere ne spominju. Taj stari narod Sjeverne Afrike kolonizirao je područja planinskih lanaca Atlasa još prije 6.000 godina. I danas, u sve tri zemlje Magreba - Maroku, Alžiru i Tunisu žive izolirane grupe tih čudnih gorštaka. Kad su u VII. stoljeću stigli Arapi, Berberi su nastavali područja u unutrašnjosti, jer su nerado silazili na obalu. 

Mnogi naučnici smatraju da su prva ljudska bića živjela baš na ovoj obali. Pred, otprilike, milijun godina. Tragovi ljudskih nastambi iz vremena paleolitika nađeni su ovdje. Procjenjuje se da su stari 500 tisuća godina.

 Zanimljiv je podatak da su Berberi gotovo izumrli, ali da 200 berberskih jezika i dijelakata živi. Pola stanovnika Afrike govori nekim od njih. 

Berbere smo sretali ranije. U Maroku i na Kanarima. Ostao mi je u sjećanju dirljivi prizor sa tržnice u Marakešu. Oko 200 gorštaka sišlo je sa Atlasa i satima stoji u krugu. Svi su mušlarci, stariji, nepismeni. Što rade? Slušaju čovjeka, koji sjedi usred kruga i čita im priče iz davnina. To, kao ni pogled sa prvih padina zapadnog kraka gorja Atlas na zlatno pustinjsko more Sahare, nikad neću zaboraviti.

Usprkos svemu tome, kad pitaš Tunižanina kojeg je porijekla, reći će: "Ja sam Arapin!".

Kad izađeš iz "Parka tuniske povijesti", od velike marine dijeli te široka šetnica. Smatraju je najprivlačnijom marinom Mediterana za velike jahte i glisere. Najbliža je srcu Sredozemlja: Malti, Siciliji i grčkim otocima.

Prve organizirane turističke ponude bile su ograničene na tradicionalne stavke: idealna klima, nepregledni niz plaža, zanimljiva prošlost. I -naravno- prihvatljive cijene. privukle su prve miljune Europejaca, koji nisu tražili više od "puno sunca i ponešto povijesti". U 25 godina broj turista dosegao je 5 miljuna. Deset godina kasnije - 6 i pol milijuna. Turizam je počeo donositi više deviza od nafte, fosfata, maslina i soli. Postao je prvi izvozni stavak, a onda se netko sjetio da pustinja može biti jednako privlačna kao i more. Za neke i više, nego more.

 I strane investitore je privukla ta ideja. Treba naći zgodnu oazu, a to nije teško. Treba je ostaviti nedirnutu, privlačnu kakva jest. Iza prvih dina, da ne bude uočljiv, da ne remeti visuru i da se ne sukobljava sa suštinom pojma "pustinja", gradi se niski komforni hotel okružen prvorazrednim golf terenima i bazenima. Ne grade se ceste ni helikopterske staze. Gost do oaze mora doći džipom. Bolje da ne vidi ništa više osim palme. Jer sliku tog dijela Sjeverne Afrike nije moguće zamisliti bez  palmi. Ova vrst palme naraste do 18 metara. Tijekom jedne godine jedno jedino stablo "proizvede" do 270 kila datulja. 40% datulje čini voda, a neočekivanih 58% šećer. Prvih 8 godina palma ne daje ploda, zrelost dosegne sa 30, a doživi i do 100 godina. Manje-više kao čovjek.

U suton dana prije odlaska, popeli smo se do križanja, na kojem se razdvajaju cesta za glavni grad Tunis i cesta za rt Bon. Prem jugoistoku vide se plaže oko Hammameta. Prema zapadu i sjeveru brežuljci crvenog pješčanika. To je slika sjeverne trećine Tunisa. Srednja trećina Tunisa je niska i ravna. Puna je plitkih, slanih jezera, koja zovu "Chotts". Južna trećina dio je Sahare. "Pustinja je izazov", piše u našem hotelu. "Vrhunski užitak", kažu oni koji je posjete.

Prekratko smo bili u Tunisu. Nismo posjetili glavni grad, nismo bili u pustinjskim naseljima Douz-u ili Gabes-u, nismo ni u Tamerzi. A nismo bili prvenstveno zato, što nam je u Hammametu bilo tako lijepo.

Tunis je zemlja koja može privući svakoga. Ljudi su disciplinirani i ljubazni, vlasti tolerantne, hoteli vrhunski. Uz stare Medine izrasli su moderni gradovi. Ceste su dobre, a hrana ukusna. Ljeta su podnošljiva, proljeća i jeseni privlačne, a zime blage. Kad staneš na nekom križanju možeš istovremeno vidjeti plave valove Mediterana i zlatne dine Sahare. Feničani, Rimljani, Turci, Španjolci, Francuzi i mnogi drugi ostavili su tu duboki trag. 

 Ta kombinacija čistih, pješčanih plaža mediteranskog tipa, više hiljada godina tragova kulture i nezaboravni prizori iz najveće pustinje svijeta - definitivno je privlačna. Draži vašu pažnju i ispunjava vaš duh.

Kadgod netko spomene Tunis, osjetim intezivno zadovoljstvo, što smo tamo bili.