Tračak

Ma koliko čovjek bio ubijeđen da poznaje sebe, da je siguran u svoje stavove, uvjerenja, mišljenje - vara se. Koliko god mu se čini da preko nekih stvari ne bi prešao, da nešto sebi ili drugome ne bi dopustio - on silno griješi. Iako mu se čini da ima oslonac, da je snažan, principijelan, organizovan, odlučan, da sigurno drži život u svojim rukama - dođu trenuci kad se uzde otmu, a život se sunovrati i misliš: gotovo... nema dalje...mrak.

A onda se ti trenuci neočekivano otegnu i takvo bezizlazno i bezvazdušno stanje traje i lomi koščicu po koščicu tvog bića. Savija te i unosi ti se u lice, dokazujući ti da sebe ne poznaješ ni upola, da ti nisi onaj koji neće poviti kičmu, jer takvih nema, nisi onaj koji čvrsto stoji nogama na zemlji, nemaš kontrolu i nikakva ljutnja, nikakav plač, nikakav urlik - neće pomoći. Tumaraš i udaraš o nekakve zidove, trpiš na sebi ljigave ljudske poglede, ne dolazi ti do uma da se i oni batrgaju i da im je isto ili gore nego tebi. Na momente nemaš daha, srce lupa, traži svoje, a ti nemaš šta da mu daš, ni daška. I miriš se sa tim. Misliš - eto, nek se već jednom završi. Čini ti se biće lakše. Onda shvatiš da nema lakše, nema završetka, nema izlaza, shvatiš da je to tvoja sudbina, da moraš proći kroz to stanje, kroz tu lomljavu duše, provlačiti se kroz mulj i blato dok ne dođeš do dna, ili ne isplivaš...

Iznenađuje te količina loših osjećanja, nepoželjnih osobina i ružnih karaktera ljudi koje gledaš odozdo. Nadvisili te, a sve vrijeme si mislio da ti ni do koljena nisu. Postavljaš sebi mnoga pitanja, i ona se odbijaju od tebe, pretvaraju se u eho i neko vrijeme odliježu, pa utihnu. Kako da spriječiš suze koje ti svojom vrelinom paraju obraze? Hoće li te one konačno dotući ili osloboditi?

I onda te kao šamar odnekud iz mraka pljusne saznanje. Izroni i uđe u tvoj vidokrug, maleno i gotovo neugledno, jedva vidljivo golim okom, ali sve vrijeme prisutno i obećavajuće. Kao svjetlo svica. Neće osvijetliti sve ono što želiš da vidiš, ali što je mrak crnji, svitac je vidljiviji. Vodi te i osjećaš se sigurnim dok koračaš za njim. Ne znači da ćeš isplivati sasvim na vrh, možeš se još mnogo puta zaplesti u granje i žbunje, može te ponijeti neki vir, možeš od sreće i glavu razbiti... Svejedno, pratiš ga, shvataš da ti dah postaje stabilniji, da srce hvata ritam, shvataš da si dobio dozu snage, neophodnu za isplivavanje. Taj svitac, taj majušni tračak, dodaće vatre plamenu koji gasne. Na njega bez bojazni možeš da se osloniš.

E tad ustani, otresi prljavštinu, digni glavu, udahni i zakorači.