Slatki ježići D i H

U petak mi je zazvonio mobitel u trenutku kada sam u jednoj trgovini baš bila na blagajni i plaćala račun. Na brzinu sam se javila - bio je to moj stariji unuk D(ino). Vrlo ozbiljno me pitao: "Imaš li ti još kestena?" "Zašto?" pitam, a on kaže da su u školi dobili novi Smib (Smib je poučno-zabavni dječji časopis u izdanju Školske knjige), a u njemu da je recept za SLATKE JEŽIĆE. "Molim te, nemoj pojesti sve kestene da možemo napraviti ježiće." "Dobro" kažem i odradim na blagajni do kraja plaćanje.

Čudan način da mi netko kaže da ne pojedem sve kestene, ali ajde!, saznat ću šta se tu treba raditi. U razgovoru preko telefona razjasnili smo šta sve treba i dogovorili izradu ježića kod mene.

Došla je i nedjelja poslije podne, odlazim do njihove kuće. Normalno, najprije njihova mama (moja kćerka) i je ispijamo kavicu, malo brboljimo o tipično ženskim temama, a moji unuci D i H(rvoje) nestrpljivo čekaju. Da, da, evo idemo!

Dobro obučeni, jer nas bura i hladnoća još pritišću, krenemo put moje kuće. D je stavio ruku u džep, a ispod ruke drži Smib, važno, kao da nosi strogo čuvanu tajnu! Osmjeh mi dolazi na usne, ali to ne pokazujem, jer su oni vrlo ponosni što će izrađivati kolače po receptu.

Dočekali su ih kuhani maruni, pa je trebalo samo očistiti unutarnju kožicu sa njih. Ozbiljno pitam hoće li tko rukavice (ja to obavezno stavljam), prijavio se, tko bi drugi, nego H. I navukao on rukavice, moje usne ponovno biježe u smijeh, ali mu važno pomažem. Prevelike su, ali ne mari.

Udubiše se oni u posao oko čišćenja, pa ni riječi da progovore. Tko zna o čemu su razmišljali? Možda o tome kako to baš i nije lagan posao za njih? Ili kako ćemo napraviti te ježiće? Bilo što da su razmišljali ili smišljali, ja sam ih uspjela uslikati i nisu bili toga svjesni dok ih nisam pozvala za poziranje na slijedeću fotku.

Moja dva mala ježića bili su vrlo marljiva. A onda se H sjetio da bi jeo. Skinuo rukavice, pojeo, ali rukavice više ne stavlja. Sada bi pio, pa išao igrati komp. Dosta je bilo, vidim ja, ali ga potičem na rad, barem još malo.

Ne, ne, H je već završio. D je ozbiljno shvatio svoj posao, pa do kraja očisti marune. "Vidiš koliko sam ih očistio" pohvalio se djedu. Rekao je da će se malo odmoriti dok je ne pripremim ostale sastojke.

Znala sam šta to znači za mene, ali ono najvažnije tek dolazi. Izmiješala sam sve sastojke, ostavila da se smjesa ohladi, otopila čokoladu, a oni već igraju igricu na kompu, ne pitajući više za ježiće.

Došlo je vrijeme da se počnu ježići skupljati u "čete", da im se vidi "trista kopalja" na leđima. Hoće moji unuci raditi kuglice, svih veličina, preljevaju ih čokoladom, ubadaju "vješto" bodljice ježićima na leđa, a H već smišlja raditi i leptiriće jer tako piše i u receptu! Ha, mislim, ipak će tu biti neka poslastica. Ovo je njihov trud.

Ali koliko vješto prave ježiće, još su vještiji u guranju kuglica u usta.

Napravili oni nekih 10-tak slatkih ježića  i važno objavili "Mi, nana, idemo kući, a ti nam napravi ostatak! Doći ćemo sutra po njih".

Male, čokoladnom uprljane ručice, brzo su stajale ispod vode i trljale se sapunom, uz pozdrav i poljupce, odjuriše iz stana, praćeni djedom do njihove kuće.

Eto, tako je završio naš kreativni kutak na zahtjev unuka - oni kući, a meni zadali domaći uradak. I još je D na odlasku dodao da će bar imati dokaz za učiteljicu, ako mu neće vjerovati da je pravio ježiće, misleći na moje fotkice.

A već kod prvog dogovora za izradu ovih slastica, točno sam znala cijeli scenarij - svi započinjemo, kao zajednički rad, a finiš - nanin (tako me unuci zovu).Ti slatki trenuci sliče mi na orkanski vjetar - silna želja drži ih na početku, pa lagano slabi, a na kraju odjure ostavljajući samo veliki trag za sobom - zamrljani stol, tanjur........nekada su ostaci vidljivi na zidu - kao trajna uspomena.

A kao bunim se? Ne, domaći uradak već odrađen i čeka ocjenjivanje.