Prvi je pao!

Polumaraton...... došao je i taj dan nakon dugih i ne tako teških priprema za prvi polumaraton.Trudila sam se dolaziti na trening koliko sam mogla,neki su bili lagani neki teški,sjećam se prvih kad smo trčali 1 minutu,pa 1 ,imutu šetali kako smo disali i jedva odradili onih 15 minuta koliko su početni treninzi trajali a sad se nalazim pred prvim ostvarenim ciljem istrčnim polumaratonom.

Došao je i taj dan,nervoza me pere već tjedan dana,blaga prehlada i pad imuniteta nisu me spriječili da pokušam otrčati polumaraton ejjj to je prvi idem pa makar i puzeći ću ga odraditi.Jedva sam oka sklopila noć prije od nervoze,ludi snovi koji prolaze kroz glavu kako ja to neću moći,kako stajem i odustajem grrrrrr užas ali nema predajem ustajem,pokušavam pojesti nešto  ali nervoza čini svoje tako da sam samo popila smoothie od voća,spremam stvari,naoružavam se sa gelovima(koji se nisu  pokazali bog zna što u mom slučaju) majica,tajice i da naravno tenisice bez njih ništa.Nalazim se sa curama i dečkima iz škole i svi smo u nekom čudu i sa milion upitnika iznad glave i krečemo u nešto što smo svi skupa zajedno iz adidas  školice trčanja naporno radili i trenirali 7 mjeseci,o Bože zar je moguće da ćemo otrčati svojih prvi nezamislivih  21 km.Putovanje je prošlo onako mirno u busu,neki su spavalai neki pokušavali spavati ali svi smo bili u nekim svojim mislima.

Dolazak u Zagreb,prijava i uzimanje startnih brojeva prolaze u ležernom tonu,odlazimo se presvući onako svi čoporativno u šator na po trga ejjjjj onako polugoli na po trga se presvlačimo hahahaha.

Spremna,obučena i pomalo smrznuta čekam da se svi okupimo da se idemo slikati pa naravno niš bez slikanja i malko zagrijati.Trema me pere samo tako,misli su mi samo daj da izdržim luda glavo jer s njom imam najviše problema grrr ja i moje misli o neuspjehu.Zagrijavanje je počelo,malo trčakaramo,razgibavamo se i zagrijavamo i krečemo prema startu.More ljudi se sljeva prema trgu što naših,što stranih trkača pa ima imalo onih crnih "gazela" na koje inisam obračala pozornost preveliku jer su oni neuhvatljivi i prebrzi za mene i večinu ali ih je fora vidjeti,onako mršave i sa tankim nogicama.

Stojim i čekam start onaku u grupici,trener kaže da se držimo skupa,da ne jurcamo na startu da se ne bi ozljedili i da ne padnemo i da druge ne ozljedimo i ne smetamo onim bržim trkačima.

Pištolj je označio start utrke,povici veselja sa svih strana i krečem sa osmjehom i veseljem na licu da sam znala što me čeka ne bi se tako bezbrižno smješlkala.

Trčim prema Maksimiru sve super ide,prolaznici tapšu,mašu navijaju,slikaju,da naravno da se moraš smješkati fotografu da ispadneš zgodan na sklikama.

Stavljam slušalice u uši slušam Škoru kako dere po slavonskim pjesmama,došlo mi je da otplešem jedan drmeš ali nemam vremena treba trčati.Sunce grije kao u po ljeta baš je moralo danas baš toliko grijati,napokon dolazi prva okrijepa na stazi,uzimam malo vode za popiti i drugu čašu uzimam i poljevam se da dođem malo sebi i krečem dalje i trčim.

Prvi okret na utrci je bio negdje oko 8 kilometra i sve prolazi i tamo super,noge slušaju nisu teške,glava za živo čudo odlična ne pojavljuju se oni mali vražići koji mi ponekad znaju govoriti da ja to ne mogu i da odustanem. Kolona trkača se prorijedila već oni brzi su već daleko isperd nas mi ostali polako ali sigurno idemo dalje. Negdje na 10 km sam počela polakao osječati umor pa sam odlučila uzeti gel,otvorila sam ga malo popila gela i vode i onda nastavila dalje trčati.Kad odjednom neka slabost,mučnina,nemam snage tromost,noge ne slušaju klecaju,osjećam da me nešto zanaša,ne trčim ravno nego me vuće na desno kao pijana se osječam i stajem i što sad odustajem,pa neću se mučiti nije mi dobro ne želim da me hitna dovuće do cilja,malo se poljevam sa vodom iza vrata,po licu i hodam par koraka i razmišljam što napraviti,Dolazi mi skupina trkača i viču ajde,nemoj stati možeš ti to,nema predaje idemo i uzimaju me za ruku i vuku dalje,onda se mislim pa ajde Sanja to je samo loš trenutak i onaj gel znaš i sama da ne voliš previše šećera🤢,nisi valjda bez veze trenirala i plačala treninge možeš ti to pa uostalom imaš SAMO još 11 km i jedva nekako krenem dalje uz pomoć dragih trkača.Dok trčimo malo pričamo koliko možemo,zezamo se tako da sam nekako prevladala ovu prepreku,a gel gel sam dala jednom izmučenom dečku nadam se da je njemu pomogao.Polako se odvajam od skupine i trčim sama opet,volontera na sve strane ,ljudi sa balkona,sa prozora,iz kafića nam daju daju potporu,neki čak i pitaju dali nam treba vode,ja vičem hoču kavu i to crnu bez šećera ali nemam vremena za uživanje.Ispred mene je neki dečko cure sa strane mu daju potporu,tjeraju ga dalje i govore da nema još puno,on im se jadnik zahvaljuje uz kiseli osmjeh i kad je malko otrčao od njih jedna od njih kaže onako "samo se ti nadaj" 😀kad sam ja to čula ja sam pukla od smjeha uz svu onu muku malko mi je ta cura osvježila trenutak,nije baš sportski ali mi je bilo u tom trenutku to tako smješno da sam se smijuljila još par trenutaka.Približavam se trgu gledam onaj cilj sa mukom ali ima još malo za trčati negdje je to bilo oko 15 kilometra.Dolazim u Ilicu gledam,zverlam okolo po izlozima ajme čega sve nema tamo dobro da je bila nedjelja možda bi i šoping odradila.Sunce je prejako,vruće mi je ,žedna sam,teško mi je,noge imaju tonu u ovom trenutku ali stiže okrijepa sa vodom,voćem ima čak i napolitankeee!!!.Ali uzimam samo komdaić banane mmmmm miline kako je samo slatka i fina mljac, uzimam jednu čašu i pijem,drugom se poljevam i krečem dalje prema cilju.Neki se već vraćaju sa zadnjeg okreta i mrzim ih u tom trenutku,prolaze moji iz škole koji su brži mašemo si,dajemo si potporu,trener pita jel možeš pa naravno odgovaram sva važna a krepavam od umora i to sam rekla sa smješkom naravno.

Dolazi zadnji okret na 18 kilometru jeeee imam još samo samo 3 kilometra,trčim ona banana je zakon dala mi je snage😎 za dalje. Negdje oko 19 kilometra ne znam dali sam trčala ili brzo hodala me je počeo boljeti kuk,nisam znala dali je grč,jesam li što istegnula stala sam i hodala par trenutaka,sa strane viču ajde nema stajanja nisi došla šetati,nos mi curi nemam maramicu gledam oko sebe što ću i kako ću i onako damski ja to odradim razljepim na pločnik i idem dalje,šepajući krenem trčakrati bol je malo prestala,gledam one koji mi idu u susret kako se isto muće pa mislim njima je još gore imaju još puno za trčati.

Pored mene preljeću one gazele sa početka priče i trče ljudi i žene i to šprint a to je njima drugi krug jer su oni trčali maraton,majko mila od kud im snage za to pa to su nadljudi.Kako se približavam cilju tako i ljudi viću i jače bodre,tjeraju te naprije hvala im od srca na tome. Dolazi zadnja okrijepa uzimam onu vodu i poljevam se jer sam počela od one muke i vručine budalesati,čak sam u jednom trenu izgledala kao ona Pipi iz reklame za onaj sok,polako se nadzire cilj,vide se oni baloni što označavaju kraj utrke. Ludilo vlada pred ciljem ljudi navijaju,tapšu,mašu👋 daju ti pet i odjednom neka snaga i volja i trčim nije bio šprint ali nešto između zadnje napore ulažem da uđem trčeći kroz cilj. I prolazim kroz cilj sa rukama visoku gore,tapšem sebi,suze se nadziru u očima,sa vremenom od 2:26 i nekoliko stotinki koje nisu bitne u ovom svemu i tko ih šiša jer sam uspjela.

Cure me čekaju na cilju padaju zagrljaji,puse😘, slikanje naravno i da čeka me moja prva medalja i to zaslužena samo tako.

Ejjjj došla sam živa i sretna,luda glava je bila super,noge umorne i teške imala sam osječaj da imam stopala kao Hobit,pomalo dehidrirana,žuljevi na tabanima ali sve je to ništa u usporedbi sa osjećajem ponosa,sreće veselja što sam otrčala svoj PRVI POLUMARATON ejjjjj 21 i nešto sitno je palo,prvi se pamte,a drugi je na redu nadam se uskoro kad ću biti barem malo zdravija,da me neće prehlada zezati pa zato sad ribam đumir,med i limun.

I da imat ću što pričati svojim unucima,jer sam moje doma već dovoljno izdavila sa pričom.