O Sandri, o slanom i slatkom. O svemu.

Ona zna kako uživati u hrani, druženju i malim stvarima. A kako se to radi nam svakodnevno pokazuje na svom blogu O slanom i slatkom.  Priznajemo, u blog smo odavno zaljubljeni i baš zato smo vam željeli približiti njezin svijet.

Vaši javni gastro počeci bili su upravo ovdje na Coolinarici, tu ste nas inspirirali još od 2006. godine. A tko i što Vas najviše inspirira? U kuhanju, u životu, u svemu?

Da, točno tako, svoje sam prve recepte objavila upravo na Coolinarici. Bila sam aktivni član Coolinarike više godina i na vašem sam portalu zabilježila velik broj recepata, fotografija te osvojila i titulu Cool chefa.  A onda sam nekako zaključila da je došlo vrijeme da pokrenem vlastiti blog.

Inspiraciju za kuhanje, kao i za pisanje mojih gastro priča, pronalazim u svakodnevnom životu, u raskoši naših tržnica, u mirisima ručka koji dopire iz neke zabačene ulice, ali se često vraćam i u dane svog djetinjstva, u ljeta i zime provedene kod bake i djeda na selu. Vrlo često me neki detalji, scene ili mirisi i okusi jednostavnih, skromnih jela podsjete na davno proživljene priče pa onda te priče spontano dijelim s pratiteljima mog bloga jer moje su priče priče mnogih od nas.
S druge strane, donosim i priče s putovanja, pozivam na otkrivanje novih okusa, svojim pratiteljima donosim neka nova jela na njihove ekrane u vidu fotografija, recepata i detaljnih uputa kako napraviti upravo ta jela, posebno zato jer mnogi nisu u prilici otputovati na mjesta na kojima sam ja bila.

Na ovaj način mogu mnogima približiti razne kuhinje svijeta, pokazati im i da se kod kuće u četiri zida vrlo lako i jednostavno može pripremiti neko jelo za koje smo samo čuli i možda ga ne znamo najbolje ni izgovoriti, a tako bismo ga voljeli probati. Dok mi je u životu najveća inspiracija moja mama, žena koja je čitav svoj život radila po dva-tri posla, trčala s jednog mjesta na drugo, i baš uvijek je za nas imala kuhano jelo. Žena kojoj ništa nije teško i koja jednako znatiželjno grabi kroz život sada kad je u mirovini, kao i onda kad je bila dijete.

Inspiraciju za kuhanje, pronalazim u raskoši naših tržnica, u mirisima ručka koji dopire iz neke zabačene ulice...

Posebno Vas volimo i zbog divnih fotografija. Lijepe boje, s velikom pažnjom aranžirana jela i stol, detalji u pozadini... Približite nam malo pozadinu konačnog rezultata. Koliko vremena (i živaca :) ) odnese sve to – priprema jela, postavljanje kadra, fotkanje, obrada, objava na kraju?

Iako to mnogima izgleda kao čas posla, uistinu je za pripremu jela, a potom i stiliziranje tog istog jela te na kraju i fotografiranje s uključenom obradom fotografija, potrebno odvojiti vrijeme. I to dosta vremena. U mom slučaju, to je vrijeme vikendom jer preko tjedna imam redovni posao i uglavnom bezglavo jurim. Tako vikendom od jutra rana započinje moja kulinarska avantura pa se odmah iza prvog gutljaja kave posvetim pripremi određenog jela ili miješenju i pečenju kruha, kako bih sve stigla odraditi dok imam dnevnog svjetla.


Moje su fotografije snimljene isključivo na dnevnom svjetlu koje dolazi sa sjevera i baš su po tome postale prepoznatljive i upečatljive.

Nikad ne koristim umjetnu rasvjetu. A onda kad vani padne mrak, posvetim se pisanju tekstova, recepata i priča te na kraju objavama. I da, ja svako jelo koje skuham, uglavnom jedem mlako ili hladno jer je jelo koje se nađe na mojim fotografijama moj ručak ili rana večera. Ništa na tom tanjuru nije umjetno ili nejestivo, nema dorade sjajnim bojama, špricanja raznim sprejevima, fotografiram isključivo prave tanjure i zalogaje koji se odmah po fotografiranju slasno pojedu.

Najdraže jelo kao maloj mi je bilo... štrukli na juhu moje tete Reze.

A što kada nemate volje i vremena – a gladni ste?  Za čim onda najčešće posežete? Imate li neki brzinski go-to recept ili jednostavno pribjegnete pekari, dostavi i slično?

Kada sam gladna, a nemam volje ili vremena za kuhanje, onda posežem za komadom sira i par maslina iz hladnjaka, ili napravim brzinsku salatu s onim što mi je pri ruci, ili ispečem par jaja na domaćoj masti (to mi je prava poslastica!), ili jednostavno tostiram kruh, natrljam ga češnjakom i prelijem maslinovim uljem. Na posao ponesem konzerviranu tunjevinu, slanutak, cherry rajčice i krastavce kad im je sezona, komad domaćeg kruha kad ga ispečem, uvijek u uredu imam barem pola litre domaćeg maslinovog ulja i soli pa si na brzinu složim pravu gurmansku salatu. Ako me glad uhvati negdje vani ili u trčanju između sastanaka, posegnem za nekim voćem ili juhom to go. Vrlo, vrlo rijetko to bude neki sendvič ili pecivo. Dostava i pekare nisu moj izbor, i baš sam ponosna na to.

Vaša kuhinja je zaista raznovrsna, no koje namirnice najčešće koristite pri kuhanju? Trudite li se kupovati sezonske namirnice? Smrzavate li voće i povrće ili ste skloniji ukuhavanju istih i spravljanju zimnice? Ima li neka namirnica ili sastojak koji Vam je obavezno uvijek u kuhinji?

Uvijek doma imam maslinovo ulje, češnjak, rižu, paštu, konzervirane ili svježe rajčice, komad sira grana padano ili parmezana i slanine. Već se iz toga može skuhati sasvim solidno jelo, zar ne? :)

Da, uvijek se trudim kupovati sezonske namirnice i pratiti prirodni ciklus. Sad u zimi su to kupusnjače, grahorice, lisnate salate, kiseli kupus, poriluk, cikla, bundeve. A s proljećem i toplijim danima sve se mijenja i prehrana postaje raznovrsnija i raznobojnija. Jako se radujem svemu crvenome; jagodama, trešnjama, malinama, rajčicama.

Voće volim ukuhati u džemove, tako u mojoj smočnici ne manjka džema od jagoda, šljiva, jabuka, ali i smokava, i raznih citrusa. Dok povrće dio smrzavam, a dio pretvaram u zimnicu. Obožavam domaću ukuhanu rajčicu i šalšu, a tek ukiseljene paprike i lučice!

Stvarno ne mogu zamisliti da mi u kuhinji nedostaje maslinovo ulje. Skoro sve kuham na maslinovom ulju, imam ga raznih vrsta, jačina i intenziteta. Hranu ne pržim, uglavnom sve pečem na tavi s malo masnoće ili u pećnici, stoga mi maslinovo ulje savršeno odgovara za svakodnevnu pripremu obroka.

Kada izađete jesti u restoran, kakvu kuhinju najradije birate? Uživate li više u visokoj kuhinji ili ste tip koji voli pojesti dobre ćevape ili neki street food?

Najviše mi se sviđaju nepretenciozna mjesta s ugodnom, opuštenom atmosferom. Mjesta na kojima mogu pojesti dobar zalogaj, popiti dobru čašu vina, probati nešto novo. Volim male zalogaje koji se mogu dijeliti, nešto poput španjolskih tapasa ili turske mezze, kad mogu probati više toga odjednom. Zato mi nekako najviše i odgovara mediteranska i bliskoistočna kuhinja te njihovi obroci u kojima uvijek ima od svega pomalo. Moja je filozofija da je hrana uvijek ukusnija u društvu i kad se dijeli, bilo da se jede za vlastitim stolom ili u restoranu. Visoka kuhinja je priča za sebe, bila sam i u takvim restoranima, probala predivna jela, ali ipak prednost dajem malim bistroima ili talijanskim osterijama.

Volim i male street food lokale, ali i pravu hranu s ceste. Najbolji sam zalogaj pojela u Istanbulu, na ribljoj tržnici, a radilo se o filetu skuše pečenom pred mojim očima, ubačenom u četvrt kruha, uz malo svježe salate i zalivenom mješavinom maslinova ulja i limunova soka iz plastične boce od nekog gaziranog pića.

Ćevapi? Obožavam dobre ćevape u onoj šuškavoj lepinji, s pravim kremastim kajmakom. I imam svoje mjesto u Zagrebu gdje ih jedem, doduše ne toliko često koliko bih htjela. Uz obaveznu maksuziju.

Dovršite nam rečenice!

Najdraže jelo kao maloj mi je bilo... štrukli na juhu moje tete Reze.

Recept na koji sam najponosnija je... baba ganoush. Nitko nikad nije ostao ravnodušan na taj divni dip od grilanih patlidžana.

Uz ajvar najviše volim... kruh. Nema mi do toplog, domaćeg kruha i ajvara.

Nikad nisam... pojela fileke. Nekako nisam od iznutrica.