Ljetni piknik

Sve je počelo prije nešto više od tri godine kada smo iz azila udomili Zaru. Kao štene imala je, naravno, svoje potrebe za šetnjom. Danas se to svodi na tri šetnje na dan s time da o vremenu jutarnje i one poslije podnevne odlučujem ja, a podnevna je ostala kao navika iz štenskih dana i tog vremena između 11 i 12 h Zara tvrdoglavo se pridržava, nema odstupanja.

Cijelo ljeto sam čuvala unučicu, a ako supruga nije bilo kod kuće, Zarino vrijeme se moralo poštovati, pa smo sve tri odlazile u šetnju. Obično smo odlazile ne jedno mjesto bliže kući da što prije obavimo šetnju i dođemo kući.

 Jednog dana, kada smo opet sve tri trebale u štenju, dosjetila sam se da bi mogla organizirati ljetni piknik. Brzo sam svoj naum i ostvarila – u ruksak sam stavila ono najosnovnije za jedan piknik – jabuku, kekse, vodu, vlažne maramice, obične maramice i dva jastučića za sjedenje. Jastučići su nasljeđe od starijih unuka kada sam njih čuvala i s njima povremeno odlazila na piknik.

 Stavile smo šešire na glavu i s punim ruksakom na leđima, Zarom na povodcu u lijevoj ruci i Valentininom rukom u svojoj desnoj ruci, krenule smo na ljetni izlet.

Kazaljke su pokazivale 11.30 h, ne znam koliko je pokazivao termometar, ali zrak je bio suh, upekao zvizdan. I jedan cvrčak je neumorno svirao u svoju violinu i vjerojatno nije svjestan svog završetka – njegova sudbina nimalo ne sliči onoj u priči o mravu i cvrčku – njegova je sudbina pomalo tužna, jer u stvarnosti, cvrčak krajem ljeta ugine i ne može doživjeti ništa slično njegovom rođaku iz priče.

 Prolazile smo putem gdje se još moglo „uhvatiti“ koliko toliko hlada,

pa smo stigle na jedan proplančić blizu šume. Činilo mi se to idealno mjesto za odmor. Stablo cedra

sa svojim vodoravno raširenim granama pravio je dovoljno hlada da se baš tu smjestimo. U tom hladu osjećale smo se kao mala božanstva, jer je poznato da su grane cedra stvarale utočišta i hladovinu bogovima koji su se u njegovom okrilju odmarali.

Oslobodila sam se težine s leđa,  izvadila  jastučiće za sjedenje, pa je lutka Beba našla mjesto na jednom od jastučića.

Moja Valentina najprije grli drvo, ovaj puta javor,

zatim želi da je slikam – najprije samu,

pa s Zarom,

namještala se za poziranje kao prava mala manekenka.

Sve je to kratko trajalo, jer je zaželjela pojesti jabuku.

 Aaaaa, u ruksaku je bilo i keksa, pa će se malo i zasladiti.

Vrijeme nije bilo najpovoljnije da se duže zadržavamo vani – trebalo se još vratiti kući, a sunce nemilice prži – ljeto je, drugačije i ne može biti. Ruksak je bio gotovo isto težak kao i na dolasku, šeširi su nam već bili na glavi, dozvala Zaru i istim putem natrag.

 Ljetni piknik od jednog sata završio je – bilo je to jedno posebno ispunjeno vrijeme, koje je prijalo svim sudionicima, iako smo prekršile sve mjere upozorenja naših meteorologa, srećom bez ikakvih posljedica.

Mjesto pod stablom cedra biti će i nama opet utočište - kod nekog slijedećeg piknika.