Stavila sam teatralno sočni čokoladni kolač na sredinu stola. Čokolada nam treba, da podignemo hormone sreće.
Hodajući cestom pokraj ostakljene teretane vidjela sam hrpu oznojenih tijela, čija lica su u bolnom grču, koji prikriva depresiju. Sretnima se čine jedino oni koji na facebooku stavljaju fotografije sa Maldiva, ne znajući da je nepristojno razmetati se s tim, no oni to čine da bi ovi koji su depresivni, a pretvaraju im se prijateljima, bili u još gorem stanju.
Helena ima prijateljicu, koja je razvedena i živi sa svojom kćeri. Mama na profilu u petak poslijepodne napiše na svom zidu Pariz, a onda do ponedjeljka ne izlazi iz kuće. Kćer ju je pitala zašto to radi. Ona veli da se tako zabavlja i gleda tko će lajkati, a tko puknuti od zavisti. Ljudi lažnom stvarnošću provjeravaju lažna prijateljstva. U stvarnom životu dogodi se da dvije žene koje se znaju iz djetinjstva, i nikada se nisu voljele, postanu prijateljice u zreloj dobi. Dok su bile klinke natjecateljski duh njihovih majki nije dozvolio da se ikada zbliže.
Cijelog sam tjedna razmišljala o Mireli. Nije dolazila na posao, uzela je bolovanje, u telefonskom razgovoru shvatila sam da joj je nakon spoznaje da Robi živi paralelnim životom već tri godine, to bio najlakši način da s njim uspostavi komunikaciju. Pretvarala se bolesnom, a bilo joj je loše. Vozio ju je u bolnicu, gdje su rekli da ima gastritis, i pronašli helycobacter pylori, čemu se nije nadala. Onda je Robi išao po lijekove, nije nigdje izlazio jer je njihovo dvoje djece trebao voziti na aktivnosti i kuhati im ručak.
Nije bio trenutak da je upitam što je odlučila, a onda je jučer nazvala da će danas doći. Uplašila sam se da od mene očekuje da joj dam savjet. Prošle nedjelje sam joj rekla da ću nešto smisliti samo da je umirim, nisam imala pojma što bih joj zapravo rekla, događalo joj se nešto čega se bojim od dana kad sam se udala. Ovaj put moram imati kolač koji će nam objema popraviti raspoloženje, a zove se sočni čokoladni kolač. Dok sam miješala biskvit, u koji ide džem, razmišljala sam o sebi, ne o Mireli.
Sočni čokoladni kolač
Mnoge me stvari smetaju u mom braku. Nikada se s Davorom nisam konfrotirala radi njih, od straha da ga ne izgubim. Smetao mi je odnos moje svekrve prema meni, njena otvorena netrpeljivost koja je često bila na rubu nepristojnosti, prijetvornost i licemjerje kojima je gazila moje dostojanstvo. To nije činila kad je Davor bio za stolom, nego kad bismo ostale same. U taj rat nikad nisam ušla, uvjerena da bih ga izgubila. Bez obzira što ni ja ne volim skijanje, nikada ne bih, kao Mirela, pustila Davora samog da ode. Išla bih da se ne naljuti. Kad god sam osjetila da mu je nešto važno, trudila sam se to učiniti, bez obzira je li mi se sviđalo.
Nazovimo to cijenom vrlo strogog odgoja koji je rezultirao nedostatkom samopouzdanja. Moja je svekrva to nanjušila, zato i jest takva prema meni.
I što da savjetujem Mireli, kad bih u njenoj situaciji uvenula. Ne bi došlo do rastave, samo bih se rastala sa životom, sasušila se kao žene koje u pedesetima izgledaju poput malomišćanskih udovica, iako to nisu, nego su same pokraj živih muževa.
Mirela nije kao ja, moji su joj savjeti, dakle, bezvrijedni. Stavila sam kolač u pećnicu, pogled mi je pao na naslovnicu tv magazina. Željka Fatorinni, Bože kako volim tu ženu i njene sloniće oko vrata, kaže ovako: Ljubav se u brak vraća. Možda je to ono što trebam ponuditi Mireli. Pisalo je i kako je partnerica francuskog predsjednika završila u bolnici saznavši za njegovu vezu s jednom glumicom. Ah, te nevjere, vječne i aktualne, uporno se stalno vraćaju.
Mirela je ušla tiho, kao da ne želi da itko od mojih ukućana primijeti da je došla. Stavila sam teatralno sočni čokoladni kolač na sredinu stola. Čokolada nam treba, da podignemo hormone sreće. Rekla je da joj skuham čaj. Odmah sam skočila do štednjaka.
"Sve mi je priznao."-rekla je u trenutku kad sam uključila vatru.
"Razgovarali ste?"- žustro sam se okrenula prema njoj i tek tada primijetila da uopće ne izgleda loše kao prošle nedjelje. Možda joj je tjedan dana ležanja godio.
"Jesmo."-rekla je i zagrizla kolač.
"Pa kako je došlo do toga?"-upitala sam zbunjeno.
"Tako što sam ga jučer, dok je sjedio pokraj mene premoren od cijelog tjedna, upitala želi li razvod."-rekla je i progutala zalogaj, a ja sam malaksalo sjela na stolicu.
"Rekao je da ne zna otkud mi to."-nastavila je.
"Vidjela sam da je zgrožen i prvi put primijetila strah u njegovim očima."-
Dograbila sam kolač i gotovo pola kriške ugurala u usta. Čisto da se smirim.
"Ako je tako, rekla sam, onda ćeš prekinuti tu vezu, a dogodine na skijanje idem s tobom. I znaš što se onda dogodilo?"
Moje su oči bile pune iščekivanja.
"Rekao je da mu je užasno žao. I da već dulje vrijeme želi izaći iz toga. Kune se da joj je sad na skijanju rekao da je to kraj. Taj dio mu baš ne vjerujem, al' dobro. Rekao je da ne želi izgubiti mene i djecu, naš život. Grlio me tako jako da sam ga počela tješiti i milovati po kosi."
Pojela sam od sreće još jednu krišku čokoladnog kolača.
"Oprostila sam mu, jer sam samo tako mogla oprostiti sebi."-rekla je i uzela šalicu čaja od kruške.
Klimala sam potvrdno, sretna da ne moram baš ništa reći.
:(Još nema komentara