Dakle kako kuhati u veelikom loncu, daleko većem nego je ovaj moj na slici naravno... što mislite da li je isto kuhati u malom ili velikom loncu, netko će odmah reći pa sigurno da nije, što je i točno, možda je ponekad lakše spremati nešto za veći broj osoba, nego za dvoje ili čak i za jednog ... krenite sa mnom, pomozite mi svojim iskustvima da nađemo odgovor na to pitanje, unaprijed zahvaljujem...
Oduvijek sam se pitala, kako kuhati svakodnevno za veliki broj osoba, to pitanje me uvijek intrigiralo. Ja sam odrasla u malenoj obitelji, a veća okupljanja su bila samo ponekad... ali taj veliki lonac i rajndliku, sam viđala jedino u susjedstvu preko puta, gdje je živjela jedna višečlana obitelj... kuhala su se neka sasvim jednostavna jela, juhe u svim oblicima, gulaši, paprikaši i tako... a šefica kuhinje je bila baka moje najbolje prijateljice iz djetinjstva... doduše često je bilo na rasporedu i tijesto, jer je baka bila Šokica, tako da ne zaboravim knedle sa šljivama, rezanci sa svim i svačim, sirom, makom, orasima, mrvicama, pekmezom, tački s šljivovim domaćim pekmezom, čikovi i ....... sjećam se također da je malo- malo, u jednom velikom loncu kuhala krumpir, onaj sitni, što kako je rekla nije bio ni za što drugo, slatko je bilo uzeti kriomice par komada tek skuhanog, iz kojega se još dizala para, a taj miris. Ali dosta o baki¸ vrijeme je da se vratim mom susretu s veeelikim loncem.
Eto baš neki dan, pružila mi se prilika da i ja nešto konačno skuham u velikom loncu i to za nekih 15 osoba. Doduše nisam bila potpuno sama, nego su dva budna oka ponekad malo pripazila na mene, ali ipak. Što je bilo na jelovniku za taj dan¸ eto svima dobro poznata jela¸ krumpir tijesto ili kako neki kažu granatirmarš, juha od raznog povrća s dodatkom knedlica od griza te zelena salata, a za desert se pobrinula jedna draga gospođa, u pitanju je bio kuglof s grožđicama i kakaom. Ali na žalost nemam slika, jer nisam znala što me taj dan zapravo očekuje, pa dođoh bez fotića, ali možda bude drugom prigodom.
Nije razlika samo u veličini lonca, nego i u količinama, jer ja u posljednje vrijeme uglavnom kuham u veoma malom loncu...
Nije ovdje riječ samo u veličini lonca, nego i u količini namirnica koje se koriste, jer se za granatir ne koristi nekoliko krumpira, nego nekoliko kilograma, a isto je i s tijestom, nije dovoljno pola ili čak manje pakovanja, nego nekoliko njih i tako. Isto je i s juhom¸ zelenom salatom¸ kruhom... ovdje se i kava kuha u velikom loncu, a ne u malenoj džezvi. Tako je i sa čajem... jer stalno netko dolazi i odlazi, rekli bismo kolokvijalno stalno neko muvanje. Svi vole doći naročito u kuhinju i pitati što ima danas¸rekla bih na ovom mjestu vlada neka dobra i pozitivna atmosfera, i tu se čovjek baš dobro osjeća.
I tako krenuh ja u moju avanturu... po reakcijama na kraju mislim da je za prvi puta dosta dobro i prošlo, nisam ništa zabrljala, ali da je moglo bolje to svakako, bez daljnjeg... eto kako je tekla sama priprema, na malo , odnosno malo više ulja, ja nikako da se naviknem na te količine, se isprži crveni luk, posebno se oguli krumpir i čičoka ( prvi put sam se susrela s tim povrćem, mogu reći da je fino), malo me podsjeća na negdašnju burgendu iz mog djetinjstva, izreže se na manje kockice i doda luku, uz dodatak crvene paprike i vode, samo da onako malo ogrezne, te se kuha dok sve ne omekani uz povremeno miješanje naravno, a onda slijedi temfanje, ako znate što znači taj izraz, to vam je ustvari gnječenje s gnječilicom za krumpir... dakle krumpir treba dobro istemfati, zatim začiniti, tijesto skuhati posebno, na rasporedu su bile mašnice... na kraju se sve sjedini i dobro promješa i to je to, granatir je gotov.
Juha je bila od povrća¸ grašak, mrkva, peršin, celer¸sve se skuha u manjoj količini vode, a onda dodajemo ostatak potrebne vode, začinimo solju i vegetom, te ukuhamo griz knedle, na samom kraju se doda velika žlica peršina ( iz zamrzivača, uvijek na dohvatu ruke, dok nema onog svježeg), na isti način se spremaju i ostale začinske trave, te povrće za juhu.
I eto lonci su prazni, korisnici zadovoljni i siti, a meni je ostao još jedan zadatak, a to je pranje istih naravno... nije ni to najgori posao na svijetu.. kada čovjek vidi zadovoljne osmjehe na licu, šušur i veseli žamor, bude sve lakše...
Eto tako se i meni ispunila davnašnja želja kuhanja u velikom loncu. što da vam kažem, drago mi je zbog toga, jer čovjek mora svašta probati u životu zar ne, samo će tako vidjeti dokle sežu njegove granice znanja i umijeća, makar se radilo i o tako prozaičnoj stvari poput jednog lonca.
Na kraju mogu vam reći da je život prepun iznenađenja, jer da mi je recimo netko rekao što ću sve raditi i u kakvim ću se situacijama naći, ne bih mu vjerovala, ali nije mi nimalo žao zbog toga¸do ponovnog pisanja... lijep vam pozdrav...
:(Još nema komentara