ISTINITA PRIČA JEDNOG PSA (četvrti dio)

Nego, da nastavim o svojoj novoj kućici. Imala je polukružni otvor za ulaz iznad kojeg je pisalo LILA.

Da, tako su me nazvali.

Iako, moram priznati, to oko imena me u početku jako zbunjivalo. Naravno, imala sam ja neko svoje ime od rođenja, koje sam sasvim zaboravila onih dana lutanja i sad ga uopće ne pamtim.

Onda su me najprije novi gazde zvali Biba, pa onda Lila, pa ponekad jedno i drugo.

Ali to nije bitno. Mi psi uvijek znamo kad se vi nama obraćate, čak i kad međusobno o nama pričate, bez obzira dali nam spominjte ime ili ne. To je jednostavno tako. Pasje čulo.

Sad sam samo Lila, njihova Lila. Kasnije sam saznala od kud im to ime, već ću vam to ispričati.

Isto tako, mi osjećamo kad se vi nas bojite. Tada se neki od nas prave važni i laju na vas. Također vole pokazati zube i praviti se da će vas napasti. Srećom to se događa jako rijetko, puno, puno rijeđe nego što se vi ljudi međusobno napadate.

Uglavnom se dobro slažemo s vama, jer brzo učimo kako vam ugoditi, a to je najvažnije.

Kad steknemo vašu ljubav, privrženost, a mogu čak reći i ovisnost, ( dok o našoj ovisnosti o vama ljudima ne treba posebno ni naglašavati, jer cijela ova moja priča to nesumljivo dokazuje) onda malo po malo zahtijavamo i ono što znamo da nam je zabranjeno. I vrlo često to i dobijemo. Ali, mi to činimo pomalo, tiho, ne previše nametljivo i nadasve strpljivo. Strpljivost je naša najveća vrlina.

Tako sam ja uživala na preljepom dvorištu i terasi, danima i noćima. Ali velika bijela vrata na terasi kroz koja se ulazilo u prvu prostoriju, iz koje je uvijek divno mirisalo po hrani, vi to zovete kuhinjom, bila su granica preko koje nisam smjela. Još jedno od naučenih pravila.

 Sanjala sam na javi i u snu kako bi bilo divno kročiti kroz njih i vidjeti kud se to gazde povlače kad padne mrak i dođe noć, i biti uvijek uz njih.

Ponovo su moje umilne oči i još umilniji pogled, kad je još malo zahladilo, omekšalo gazdaričino srce, a i ostalih, pa su me pustili preko tih i još nekih vrata u njihov dom.

To je pravi DOM!!!

Topao, mirisan i što je najvažnije uvijek sam bila s njima.

Moji su snovi ponovo ostvareni!

Pa šta više mogu poželjeti u životu?!

Jedino što sam imala zamjerku, nisu imali ništa meko na podu gdje bi se legla i odmarala. Nešto veliko mekano, čupavo, što vi ljudi zovete tepih. Meni su u jedan ćošak stavili moj ležaj. Bio je i mekan i mirisan i udoban, ali to je bilo u kutu gdje nisam imala pregled na cijelu prostoriju, a ja bi voljela svuda, po cijelom domu, izležavati se, prevrtati, maziti, što baš nije bilo moguće na tvrdom i skliskom podu.

No, neću kukati niti prigovarati, imam gotovo sve, a najviše ljubavi, pa da jedan tepih pokvari moju sreću, nikako. Već ću se ja i tu snaći.

I nije prošlo mnogo vremena, kad jednog dana, ulazim ja tako u svoj dom, a tamo na jednom divnom mjestu, vi to zovete foteljom, prostrta šarena prostirka, baš za mene. To me podsjetilo na ranu mladost, kad sam kod prvih gazda ležala na tako nečem šarenom i mekanom.

Sa zadovoljstvom i zahvalnošću uvalila sam se u nju. Fino je mirisala po vama ljudima i ulijevala mi je sigurnost i posebnu sreću, koja nažalost nije dugo trajala.

 Naime, gazdarica se nešto bunila, a ja nisam razumijela šta nije u redu, pa sam se samo skupila na svom novom mjestu i promatrala situaciju oko sebe. Pokušavala sam razumijeti šta želi, ali nisam uspijela i nisam se dala skinuti s trona nadajući se da ću tako gazdarici pokazati koliko mi se sviđa moje novo mjesto koje mi je pripremila i tako joj zahvaliti na tome. I ostala sam ja tako na toj velikoj kožnatoj fotelji i dalje, samo sam dobila drugu prostirku.

Tek puno vremena kasnije shvatila sam zabunu, kad sam tu lijepu mirišljavu prostirku vidjela na krevetu svojih gazda. Tada sam zaključila da to nije bilo namijenjeno meni, iako je to tako izgledalo, zato se i gazdarica ljutila.

Tada sam mislila da ne postoji ništa bolje i ljepše na ovom svijetu šta bi si ja mogla poželjeti. Osim hrane, naravno. Nju sam već sada mogla i birati. Ako mi se nešto ponuđeno nije osobito sviđalo, jednostavno sam se okrenenula od zdjelice i otišla. Znam da to u vašem ljudskom svijetu nije pristojno, ali vi možete pristojno odbiti riječima a meni je ovo jedini način da gazdama pokažem šta mi se sviđa a šta ne. Sad, ako su gazde dobre volje i imaju nešto drugo u onom svom veeelikom frižideru, na primjer one njihove fine ćoškove – poslastice što zovete salame, onda me ponude time. Ja im zahvaljujem skakanjem i pojačanim mahanjem repa i velikim zalogajima u kojima to smažem u trenu.

Imaju oni i neke fine tanke prutiće i pločice koje odmataju uz stravično iritantno šuškanje a koje mi je tako drago. To je za polizat šapu, samo toga uvijek ima tako malo.

Naročito se veselim kad oni dođu izvana, a ja ih prije toga moram dugo sama čekati. Priznajem to je malo teško, ali se uvijek isplati. Gazde su tada puni pažnje i onih finih poslastica u šuškavom papiru. Tada je prava gozba!

Prolazili su prekrasni dani kao iz najljepših snova. Imala sam sve što sam poželjela a najviše ljubavi mojih gazda koju sam i ja bezuvjetno pružala njima. Nisam se obazirala niti ikad pamtila neki događaj manje lijep, neki ukor ili ne daj Bože, novine po guzi. To tako treba biti, gazde znaju zašto. Ja baš uvijek ne, ali valjda ni ne moram. Važno je uživati u lijepom i to pamtiti.

Na primjer, nikada neću zaboraviti tu prvu jesen u svom novom prekrasnom domu, promatranu kroz prozor, sjedeći na prozorskoj dasci. To je nešto fenomenalno. Najdivnije iskustvo. Naime, kad bi moji gazde nekuda morali ići, meni bi približili moju fotelju prozoru i ja bi tada lako skočila na njega, ugodno se smjestila i promatrala svijet iz jedne druge perspektive. Čekanje na nijhov povratak tada je bilo tako lako i brzo je prolazilo da sam gotovo požalila da su se već vratili. Kako sam samo ponosna bila i svakom prolazniku, mislim pasjem, se javila lavežom, skrenuvši pažnju na moj povlašteni položaj.

Trajalo je to tako danima i mjesecima, sklad, ljubav i uživancija svake vrste.

Da ne govorim koliko sam posla imala svako malo dopratiti i otpratiti goste, pa neke stranke u prizemlju gdje su mi gazde redovito odlazile svaki dan. Shvatila sam puno kasnije da su to uredi gdje oni rade. Tamo je dolazila isto svakog jutra jedna gospođa koja mi odmah baš i nije bila simpatična, jer me se bojala. Priznajem i ja se takvih bojim i moram biti na oprezu jer nikad neznam kako će reagirati i šta mi mogu u strahu učiniti. Za to vrijeme ja sam dremuckala u svojoj fotelji ili na prozoru, ako je bio lijepi dan ili vani u dvorištu.

Posebno važan trenutak je dolazak čovjeka u uniformi, kojeg vi ljudi zovete poštar, koji obavezno zvoni i nešto dira po sandučiću mojih gazda koji je obješen na ulazu. Obavezno ga dobro lajući preplašim i onda ode ili dođu gazde pa ga oni otjeraju.

 Izležavajući se tako po dvorištu i promatrajući prolaznike nešto češće sam počela primjećivati jednog naočitog mladog crnog psa kako se duže zadržava kod moje ograde nego što bi doličilo prolazniku. Povremeno je svratio i nešto stariji pasji gospodin, smeđe, po malo neuredne dlake koji je također zavirivao prema meni i zadržavajući se satima u blizini. Odmah nisam ni slutila da je to samo zbog mene, dok mi zov prirode, odnosno nadošli mladalački hormoni, nisu javili da je došlo vrijeme parenja i da se treba pobrinuti za potomke. Pa i vrijeme je. Situirana sam, zdrava i u najboljim pasjim godinama. I tako, prilikom prve slijedeće šetnje sa svojim gazdama odlučila sam razaslati poruke.

 Već sam spomenula da mi psi to činimo putem mokrače, onako svako malo pišneš na travicu, list, ili odbačenu vrećicu i sve se može iz nje isčitati. Ovaj puta svim mladim i zdravim psima srednjeg i nižeg rasta poručujem da je došlo vrijeme za, te tražim oca svojoj budućoj djeci. Ona dvojica, već spominjanih ljepotana sad se više nisu micala ispred moje ograde danima i noćima. Čekali su pogodan trenutak da ostvare svoje očinstvo kad moje gazde neće primjetiti. Neznam žašto vama ljudima toliko smeta naš podmladak, pa na sve moguće načine spriječavate da do toga dođe. Međutim, uvijek se nekako snađemo.

Tako je moj crni frajer, mlad i u naponu snage, preskočio, inače prilično visoku ogradu, i stigao do mene da posadi svoje sjeme i produži svoju lozu. Onaj smeđi gospodin, nešto nižeg stasa i s nešto više godina nije mogao igrati na snagu nego na pamet, odnosno lukavstvo. On je najprije dobro proučio teren, susjedna dvorišta s jedne i druge strane, pa i ono iza i pronašao nesavršenost u jednoj od ograda. To je bilo dovoljnjo da se jednom, dok bude čist teren, provuče i da se sretnemo. U tome je imao sreće, ali nešto manje mu se smješila pri povratku jer ga je gazda malo požurio s nekom šibetinom. No, nije to ništa novo, uglavnom svi psi na to uglavnom računaju.

I tu završava njihova priča kao očeva. Sad na scenu stupam samo ja, najprije kao trudnica, vi kažete „skotna kuja“ a nakon okota kao majka.

NASTAVLJA SE.......

PS: oprostite dragi čitatelji na gramatičkim i inim pogreškama, jer tekst nije lektoriran. Hvala.