Jedan od razloga zašto smo svi mislili da Mirela ima savršeni brak bio je u tome što se Mirela, po svim pravilima "dobro udala". Jedna pijana noć i lajavi prijatelj stvari su postavili na svoje mjesto.
Jedan od razloga zašto smo svi mislili da Mirela ima savršeni brak bio je u tome što se Mirela, po svim pravilima "dobro udala". Moja je mama to isticala, jer joj je profesorica Kusić s oduševljenjem pričala o svom zetu. Bio je iz ugledne zagrebačke obitelji, tata mu je bio kirurg, pa je moj Davor, sa svojim slavonskim porijeklom i skromnim počecima tada bio nedovoljna utjeha. Ona bi profesorici Kusić vjerojatno na to odgovorila kako je njen zet zgodan inženjer elektrotehnike, kažem vjerojatno, jer nikad nisam prisustvovala tim razgovorima, slušala sam kako se moja mama divi činjenici da je Robi završio London Bussines School, nakon čega se zaposlio kao menadžer u jednoj od najjačih firmi u zemlji. Mirela je, međutim, svoj takmičarski duh, koji je meni toliko nedostajao, unijela u brak. Zvjezdani status svog muža u poslovnim krugovima nastojala je sustići. Zato se toliko trudila na poslu, ostajala raditi prekovremeno, nadala se promaknuću. Rodila je dvoje djece, zbog kojih se morala odreći postdiplomskog, na koji znam da će jednom otići, kao jedna od onih koji u šezdesetoj upišu tečaj padobranstva. No, kad imaš tako uspješnog muža, i živiš razapeta između posla, djece i obaveza, uvijek se pojavi trenutak u kojem se on osjeti zanemarenim, a jedna od zgodnih, slobodnih žena je u blizini, spremna da to popravi.
Krafne (Pokladnice)
Tako je Robi krenuo, misleći da nema nikakva zla da se malo počasti izvan braka, ako to Mirela nikad ne dozna. Razvod nije bio opcija, jer razloga za razvod nije bilo. Mirela je imala sve što je njegova žena trebala imati; pamet, ljepotu, duh i ono nešto što se ne da opisati između ljudi koji su proveli pola života zajedno, a može se opipati u zraku. Bila je savršeno glavno jelo, samo je desert uzimao u tajnosti. Spopale su ga srednje godine u kojima mu je nedostajalo nešto, što svim četrdesetogodišnjacima počne nedostajati, samo to zovu različitim imenima. I onda su se smjenjivale, dok jedna nije ozbiljnije zapela u želudcu. Da stvar bude gora, Mirela je osjetila da mu više nije centar svijeta, baš kao što je znala da se promaknuće kojem se nadala nikada neće dogoditi, pa je ušla u vezu s uredskim kolegom, koji je bio kolačić koji se sam nudio.
Jedna pijana noć i lajavi prijatelj stvari su postavili na svoje mjesto. Mirela je Robija, nakon što su obavili poslovni razgovor u kojem su pogodili uvjete nastavka materijalne i socijalne zajednice zvane brak, podsjetila da su negdje usput zagubili ljubav i da je red da je vrate, makar kao podstanara. A postoji li grad na svijetu pogodniji za obnavljanje ljubavi od Pariza?
Vratili su se jučer, sinoć je javila da dolazi na kavu, a ja sam je nestrpljivo čekala, jer sam željela čuti kako se spašava umiruća ljubav, u slučaju da mi ikad bude trebalo. Pravila sam krafne pokladnice, taman se diglo tijesto, kad je pozvonila na vrata, pa sam poslala Noru da joj otvori. Razvaljala sam dignuto tijesto i rezala ga kalupom, kad sam čula Norin krik oduševljenja.
"Je li ti se sviđa?"-čula sam potom Mirelin glas, ali Nora je već trčala prema kuhinji.
"Mama, vidi šta sam dobila!"-vikala je i pokazivala na vješalici nešto što je bilo nalik na narodnu nošnju neke skandinavske zemlje.
Na vješalici je pisalo Disney, pa mi je bilo jasno da je Mirela pogodila ravno u sridu. Bila sam ganuta.
Otrčala je u svoju sobu obući haljinu junakinje iz najnovijeg Disneyeva filma, a potom došla u kuhinju, grleći nas obje, jer sad je pitanje njezina kostima za maškare bilo riješeno.
Zagrlila sam Mirelu brašnastim rukama, pazeći da joj ne uprljam haljinu.
"Ne znam kako da ti na ovome zahvalim. Nisi trebala."-rekla sam.
"Stvarno misliš da nisam?"-upitala me gledajući prema Nori, pa sam je opet zagrlila.
Izrezano sam tijesto ostavila stajati dvadeset minuta, i za to vrijeme skuhala Mireli čaj od šipka, vratila se iz Pariza s prehladom.
"Pričaj, kako je bilo?"-rekla sam.
"Ispočetka nategnuto. Dok smo se vozili u avionu, razmišljala sam kako smo u Pariz išli prije dvanaest godina, s manje para, a puno ljubavi. Sad je situacija bila drugačija, pitala sam se možemo li stvarno oprostiti jedno drugome. Meni je jasno da se i dalje volimo, ali gorčina vremenom satare ljubav."
Točno sam znala na što misli.
Takav je bio brak njenih roditelja, koji su živjeli kao dvoje neprijatelja zarobljenih u životu kojeg su iznutra razrušili, a izvana nisu smjeli.
"I?"-
"Prelomilo se na Pere Lachaise."-rekla je.
"Molim?"
"Na groblju. Najljepšem mjestu u Parizu, ako mene pitaš. Sipila je sitna kiša, a mi smo šutke hodali tog trećeg dana spasilačke misije. Išli smo na grob Edith Piaff i Jim Morissona, a onda je pokraj jednog anonimnog groba Robi stao i zagrlio me. Rekao je da je tužan zbog svega. Na to sam se rasplakala, a on mi je brisao suze, bilo je uzalud, lice mi je ionako bilo mokro od kiše. Rekao je da želi umrijeti uz mene, a prije toga živjeti, najljepše moguće, onoliko koliko nam bude dano. I onda smo se vratili u hotel, promrzli i potreseni, svatko na svoj način. Te večeri smo vodili ljubav, kao da smo se prvi put sreli. A ja sam potegla ovu prehladu."-rekla je i ispuhala nos.
Eros i Thanatos susreću se na istom mjestu. Ovoga puta Eros je pobijedio.
:(Još nema komentara