Moj profil

A kaj da danas kuham? (319)

Svi vam moji pajdaši malo pomalo dolaze vu sedamdeseta leta. Nebi bilo ni lepo da mi stareši članovi klape među nam trpimo tam nekakve klince od šezdeset sedam-osam let. Ljudi istih leta nekak se bolje razmu i bliži su si. V klapi je već dugo kruži jedna poznata krilatica: "Tu svaki šmrkljivec već ima sedamdeset let!"

70-i rođendan kuma Tinče

Eto došel je red i na mojega kuma Tinču: 24.6. bu navršil sedam banki. Oni kaj bolje poznaju katolički kalendar znaju da je na taj dan Ivanje pa je i normalno da je dobil ime Ivan. V njegvom slučaju to je Ivica.

Moram vam nekaj reči o mojemu poznanstvu z njim. Rodili smo se v istoj vulici na udaljenosti od nekakvih sto metri. Nemrem baš reči das mo se v detinjstvu nekaj preveč družili ali su nekakvi kontakti bili za vreme dana zimskih radosti. Naime pred kućom njegvoga dede je bil "breg" od morti čak tri-četri metra na koji smo se mi dolazili sanjkat i skijat. Ste čuli kak to zvuči:"Skijat!" Zapraf je skije imal samo on jer mu je stari bil bačvar i napravil mu je skije od dužici. Za nas ostale je to bilo nedostižno. Naravno da smo ga fektali da nam da jedan spust kaj on baš i ni rado daval. V školi smo bili generacijski razlika čak od tri lete a v i svirali smo v dva tamburaška orkestra pak generacijski različita. Onda sam ja otišel v gimnaziju a on v glazbenu školu vu Varaždin.

Morete si misliti kaj je to značilo z "tam nekakve Koprivnice" pobediti na na takmičenju mladih talenti u Zagrebu.

Al znate kak ljudi vele: "Život piše romane!".

Dok smo mi stareši dečki već bili pravi bend v jednom smo trenutku za letnju gažu trebali pjevača. Koga da najdemo?

Napravili smo malu audiciju za nekakvu priredbi i među njkima je bil dečec koj se zval Ivica Martinčević, kojega smo najprije zvali Mali a onda je dobil nadimak Tinča kak ga zovemo već desetljećima. Na toj prvoj gaži je bilo kojekakvih dogodovština o kojima morti nebi bilo lepo pisati na ovom mestu. Morti jednog dana al z Tinčinim dopuštenjem.

Onima strešima to ime se siguran sam čini poznatim još iz njihovih mlađih dana? Imaju i praf. Tinča je prvi Koprivničanec koj je napravil karijeru kak pjevač iako je bil z provincije. Daklem posle naše zajedničke gaže 1965. v Opatiji sledile su i druge morske gaže: Lošinj 1966., 1967., Poreč 1968. i Selce 1969.



Ovak je zgledal moj kum Tinča na njegvoj prvoj gaži 1965. na terasi hotela Jadran v Opatiji.

I onda veliki korak napred. Završil je glazbenu školu vu Varaždinu i došel je na Glazbenu akademiju v Zagrebu. Kak smo v to vreme svirali čak dve lete za redom v studentskom domu "Cvjetno naselje" imali su ga prilike čuti ljudi koji se nekaj razmu v glazbu i moreju ga preporučiti kak glazbenoga talenta koj zna i svirati i popevati. A znate da baš svi kaj bi šteli popevati i biti slavni nisu navek i glazbeno potkovani. Tak se lepo moj kum Tinča, doduše v ono vreme još nismo bili kumovi, jednog lepog dana našel na takmičenju mladih talenti "Prvi pljesak" v zagrebačkom Varijeteu i pobedil. V ono vreme to je bila velika stvar. Morete si misliti kaj je to značilo za jednog mladog pjevača z "tam nekakve Koprivnice". Sledili su kojekakvi festivali, između ostalog najveći festival mladih jugoslavenskih nada v Subotici i onda još veća stvar: pobjedil je na Zagrebačkom festivalu z popevkom "Mom sinu" koja se i danas vrti na našim radiostanicama. Kaj oćete lepše za jednoga mladoga čoveka.

V to smo se vreme malo razišli jer smo svirali v različitim bendovima. Tinča je prešel v profesionalne muzikante i z bendom je sviral širom Lepe Naše a ja sam se vrnul v Koprivnicu jer sam počel delati v Podravki. Ne sećam se kolko je to trajalo al smo se na kraju glazbene karijere pak našli na zajedničkom poslu. Moj tadašnji bend "Panonia" je fakat bil jako cenjen v severozapadnoj Hrvatskoj, bilo smo mesecima rasprodani, i kak nam je v jednom trenutku trebal novi član, Tinča nam je došel kak kec na jedanajst. Došel je v Koprivnicu, delal je na Glazbenoj školi, i ni moglo bolje ispasti ni za njega ni za naš bend. I tak smo vam mi pak skup svirali v istom bendu pred kraj naše dugogodišnje glazbene karijere.


Ovo je zadnji bend v kojem smo još ozbiljno svirali. Gospon na trubi je bil v tom momentu samo naš gost. Tinča je ovaj gospon kaj svira basgitaru.

Doduše nakon trideset let smo se pak našli v jednom bendu sastavljenom od nekolko zaljubljenika v glazbu al to ni dugo trajalo. Danas nemrete najti ljude koji znaju i oćeju svirati retro muziku a bome još manje ljude koji oćeju svirati zabadaf kak smo mi to zamislili. Sad nam ostaje da se o mužiki našega vremena spominjamo na našim zajedničkim feštama. Znamo si i razmjenjivati Cd-e koje volimo slušati i on i ja.

A kak smo postali kumovi? Dok smo se pak našli v tom našem zadnjem bendu jednog je dana Tinča došel k meni v Podravku i rekel: "Čuj stari! Ti buš meni kum na venčanju!" Nisam se praf ni snašel i već je dodal:"Ja sam te već dal zapisati v matičnom uredu!”

I tak Tinča tu i tam zeme harmoniku, a ja bongose i ljudi se vesele kak da im svira filharmonija.  

I kaj sam sad mogel? Bil sam mu kum još z mojom prvom suprugom, on je ušel v našu klapu jer mu je ova druga supruga bila dio naše klape i tak se već desetljećima družimo v našoj klapi i bez mužike.


Ili da se malo korigiram. V mojoj kleti imam harmoniku koju sam dobil na poklon od jednog prijatelja za potrebe goričkih fešti, a ja sam za jedan davni rođendan dobil na poklon bongose. I tak Tinča tu i tam zeme harmoniku, a ja bongose i imamo jedan strašan duo. Ljudi se vesele kak da im svira filharmonija.   

Neki dan dojde Tinča k men i veli: "Čuj kume. Ja bi v subotu 24. 6. proslavil svoj sedamdeseti rođendan, a Silva i ja imamo i godišnjicu braka. Buš mi iznajmil klet?" Kakvo je to pitanje? Moja je klet otprta za sve prijatelje a pogotovo za ovakve prilike. Već odavno ne slavimo takve posebne datume doma. V goricama smo komotneši a i ambijent nam više odgovara nego v stanu ili nečijoj hiži.

Živio Ti meni kume još sto let!

I kaj da ja vama ovaj tjedan predložim za jelovnik? Jedino znam kaj bu v subotu. Ostale dane bumo Đuro i ja improvizirali. Škola je završila pa Jan više ne dolazi na obed, a Đuro i ja smo se odlučili za malo lakši jelovnik obzirom da nas je leto već jako stisnulo.

Pondelek

Juha: Nema juhe
Glavno jelo: Špinat i svakome dva jajca na oko
Desert: Voće

Tork

Juha: Krem juha od karfiola
Glavno jelo:
Faširanci od krumpira, zelena šalata
Desert: Student kocke;
svojedobno je bil komentar da su student kocke nekaj jako skromno. Verujte das u baš jako i sftne i ukusne. Đuro to dela savršeno.

Sreda

Juha/Glavno jelo: Bogati povrtno-pileći ragu
Desert: Ledeni čaj

Četrtek

Juha: Paradajzova juha z noklecima
Glavno jelo: Carsko meso na naglo,
dinstane mahune
Desert: Smuti od koječega

Petek

Juha: Riblja juha od zmrznute škarpine
Glavno jelo: Lešo škarpina z juhe, blitva z malo krumpira
Desert: Čaša vina

Subota

Danas se zna: Tinčin rođendan v goricama
Nemrem vam reči baš precizno obzirom da ja ne sastavljam jelovnik ali mislim da bu ovak:
Bogato predjelo:
od nareski, sira, kojekavih namaza do priloga koji idu z tim
Juha
bu verojatno nekaj ala anjgemahtec
Glavno jelo: Mešani roštilj z obaveznim Husovim pljeskavicama,
svim mogućim prilogima uz roštilj i naravno bruskete
Desert:
Znam za gemišt i pivo a kolačima nebu kraja. Sigurno bu i torta samo neznam kak bu na tortu stalo sedamdeset svećici.

Nedela

Postoje dve varijante:
Prva:
Išli bumo v gorice čistit pa bumo na ostanjkima od jučer
Druga:
Dobili bumo ostanjke za doma, a nekakvu laganu juhici si bumo skuhali sami.

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.