Svi vam moji pajdaši malo pomalo dolaze vu sedamdeseta leta. Nebi bilo ni lepo da mi stareši članovi klape među nam trpimo tam nekakve klince od šezdeset sedam-osam let. Ljudi istih leta nekak se bolje razmu i bliži su si. V klapi je već dugo kruži jedna poznata krilatica: "Tu svaki šmrkljivec već ima sedamdeset let!"
70-i rođendan kuma Tinče
Eto došel je red i na mojega kuma Tinču: 24.6. bu navršil sedam banki. Oni kaj bolje poznaju katolički kalendar znaju da je na taj dan Ivanje pa je i normalno da je dobil ime Ivan. V njegvom slučaju to je Ivica.
Moram vam nekaj reči o mojemu poznanstvu z njim. Rodili smo se v istoj vulici na udaljenosti od nekakvih sto metri. Nemrem baš reči das mo se v detinjstvu nekaj preveč družili ali su nekakvi kontakti bili za vreme dana zimskih radosti. Naime pred kućom njegvoga dede je bil "breg" od morti čak tri-četri metra na koji smo se mi dolazili sanjkat i skijat. Ste čuli kak to zvuči:"Skijat!" Zapraf je skije imal samo on jer mu je stari bil bačvar i napravil mu je skije od dužici. Za nas ostale je to bilo nedostižno. Naravno da smo ga fektali da nam da jedan spust kaj on baš i ni rado daval. V školi smo bili generacijski razlika čak od tri lete a v i svirali smo v dva tamburaška orkestra pak generacijski različita. Onda sam ja otišel v gimnaziju a on v glazbenu školu vu Varaždin.
Morete si misliti kaj je to značilo z "tam nekakve Koprivnice" pobediti na na takmičenju mladih talenti u Zagrebu.
Al znate kak ljudi vele: "Život piše romane!".
Dok smo mi stareši dečki već bili pravi bend v jednom smo trenutku za letnju gažu trebali pjevača. Koga da najdemo?
Napravili smo malu audiciju za nekakvu priredbi i među njkima je bil dečec koj se zval Ivica Martinčević, kojega smo najprije zvali Mali a onda je dobil nadimak Tinča kak ga zovemo već desetljećima. Na toj prvoj gaži je bilo kojekakvih dogodovština o kojima morti nebi bilo lepo pisati na ovom mestu. Morti jednog dana al z Tinčinim dopuštenjem.
Onima strešima to ime se siguran sam čini poznatim još iz njihovih mlađih dana? Imaju i praf. Tinča je prvi Koprivničanec koj je napravil karijeru kak pjevač iako je bil z provincije. Daklem posle naše zajedničke gaže 1965. v Opatiji sledile su i druge morske gaže: Lošinj 1966., 1967., Poreč 1968. i Selce 1969.
Ovak je zgledal moj kum Tinča na njegvoj prvoj gaži 1965. na terasi hotela Jadran v Opatiji.
I onda veliki korak napred. Završil je glazbenu školu vu Varaždinu i došel je na Glazbenu akademiju v Zagrebu. Kak smo v to vreme svirali čak dve lete za redom v studentskom domu "Cvjetno naselje" imali su ga prilike čuti ljudi koji se nekaj razmu v glazbu i moreju ga preporučiti kak glazbenoga talenta koj zna i svirati i popevati. A znate da baš svi kaj bi šteli popevati i biti slavni nisu navek i glazbeno potkovani. Tak se lepo moj kum Tinča, doduše v ono vreme još nismo bili kumovi, jednog lepog dana našel na takmičenju mladih talenti "Prvi pljesak" v zagrebačkom Varijeteu i pobedil. V ono vreme to je bila velika stvar. Morete si misliti kaj je to značilo za jednog mladog pjevača z "tam nekakve Koprivnice". Sledili su kojekakvi festivali, između ostalog najveći festival mladih jugoslavenskih nada v Subotici i onda još veća stvar: pobjedil je na Zagrebačkom festivalu z popevkom "Mom sinu" koja se i danas vrti na našim radiostanicama. Kaj oćete lepše za jednoga mladoga čoveka.
V to smo se vreme malo razišli jer smo svirali v različitim bendovima. Tinča je prešel v profesionalne muzikante i z bendom je sviral širom Lepe Naše a ja sam se vrnul v Koprivnicu jer sam počel delati v Podravki. Ne sećam se kolko je to trajalo al smo se na kraju glazbene karijere pak našli na zajedničkom poslu. Moj tadašnji bend "Panonia" je fakat bil jako cenjen v severozapadnoj Hrvatskoj, bilo smo mesecima rasprodani, i kak nam je v jednom trenutku trebal novi član, Tinča nam je došel kak kec na jedanajst. Došel je v Koprivnicu, delal je na Glazbenoj školi, i ni moglo bolje ispasti ni za njega ni za naš bend. I tak smo vam mi pak skup svirali v istom bendu pred kraj naše dugogodišnje glazbene karijere.
Ovo je zadnji bend v kojem smo još ozbiljno svirali. Gospon na trubi je bil v tom momentu samo naš gost. Tinča je ovaj gospon kaj svira basgitaru.
Doduše nakon trideset let smo se pak našli v jednom bendu sastavljenom od nekolko zaljubljenika v glazbu al to ni dugo trajalo. Danas nemrete najti ljude koji znaju i oćeju svirati retro muziku a bome još manje ljude koji oćeju svirati zabadaf kak smo mi to zamislili. Sad nam ostaje da se o mužiki našega vremena spominjamo na našim zajedničkim feštama. Znamo si i razmjenjivati Cd-e koje volimo slušati i on i ja.
A kak smo postali kumovi? Dok smo se pak našli v tom našem zadnjem bendu jednog je dana Tinča došel k meni v Podravku i rekel: "Čuj stari! Ti buš meni kum na venčanju!" Nisam se praf ni snašel i već je dodal:"Ja sam te već dal zapisati v matičnom uredu!”
I tak Tinča tu i tam zeme harmoniku, a ja bongose i ljudi se vesele kak da im svira filharmonija.
I kaj sam sad mogel? Bil sam mu kum još z mojom prvom suprugom, on je ušel v našu klapu jer mu je ova druga supruga bila dio naše klape i tak se već desetljećima družimo v našoj klapi i bez mužike.
Ili da se malo korigiram. V mojoj kleti imam harmoniku koju sam dobil na poklon od jednog prijatelja za potrebe goričkih fešti, a ja sam za jedan davni rođendan dobil na poklon bongose. I tak Tinča tu i tam zeme harmoniku, a ja bongose i imamo jedan strašan duo. Ljudi se vesele kak da im svira filharmonija.
Neki dan dojde Tinča k men i veli: "Čuj kume. Ja bi v subotu 24. 6. proslavil svoj sedamdeseti rođendan, a Silva i ja imamo i godišnjicu braka. Buš mi iznajmil klet?" Kakvo je to pitanje? Moja je klet otprta za sve prijatelje a pogotovo za ovakve prilike. Već odavno ne slavimo takve posebne datume doma. V goricama smo komotneši a i ambijent nam više odgovara nego v stanu ili nečijoj hiži.
Živio Ti meni kume još sto let!
I kaj da ja vama ovaj tjedan predložim za jelovnik? Jedino znam kaj bu v subotu. Ostale dane bumo Đuro i ja improvizirali. Škola je završila pa Jan više ne dolazi na obed, a Đuro i ja smo se odlučili za malo lakši jelovnik obzirom da nas je leto već jako stisnulo.
Pondelek
Juha: Nema juhe
Glavno jelo: Špinat i svakome dva jajca na oko
Desert: Voće
Tork
Juha: Krem juha od karfiola
Glavno jelo: Faširanci od krumpira, zelena šalata
Desert: Student kocke; svojedobno je bil komentar da su student kocke nekaj jako skromno. Verujte das u baš jako i sftne i ukusne. Đuro to dela savršeno.
Sreda
Juha/Glavno jelo: Bogati povrtno-pileći ragu
Desert: Ledeni čaj
Četrtek
Juha: Paradajzova juha z noklecima
Glavno jelo: Carsko meso na naglo, dinstane mahune
Desert: Smuti od koječega
Petek
Juha: Riblja juha od zmrznute škarpine
Glavno jelo: Lešo škarpina z juhe, blitva z malo krumpira
Desert: Čaša vina
Subota
Danas se zna: Tinčin rođendan v goricama
Nemrem vam reči baš precizno obzirom da ja ne sastavljam jelovnik ali mislim da bu ovak:
Bogato predjelo: od nareski, sira, kojekavih namaza do priloga koji idu z tim
Juha bu verojatno nekaj ala anjgemahtec
Glavno jelo: Mešani roštilj z obaveznim Husovim pljeskavicama, svim mogućim prilogima uz roštilj i naravno bruskete
Desert: Znam za gemišt i pivo a kolačima nebu kraja. Sigurno bu i torta samo neznam kak bu na tortu stalo sedamdeset svećici.
Nedela
Postoje dve varijante:
Prva: Išli bumo v gorice čistit pa bumo na ostanjkima od jučer
Druga: Dobili bumo ostanjke za doma, a nekakvu laganu juhici si bumo skuhali sami.
:(Još nema komentara