TouchSun
recept
06.04.2011.
Uvijek kada smo u šparogama, sjetim se anegdote iz srednjoškolskih dana. Naime, budući da sam u prvom srednje pjevala u školskom zboru (a taj zbor uključivao je i završno natjecanje u Češkoj), postojalo je nepisano pravilo „razmjene srednjoškolaca“ . Mi smo u Češkoj bili udomaćeni kod obitelji cura koje su pjevale u zboru, a krajem proljeća bi one dolazile k nama. Tako sam i ja udomila F. F. nije znala hrvatski, a ja naravno češki. To mi je u jednu ruku dalo priliku da se napričam engleski, ali prava koma je bilo sporazumijevanje F. i moje mame – uglavnom rukama, nogama, pokazivanja prstima... Ali, bila je cila slatka, plavokosa, niska, sramežljiva... „To je sok od naranče“. „To je stolica“. „Ja sam V.“. „To su šparoge“, pokušavala ju je učiti majka hrvatski jezik, ali kako da cura shvati? Samo se smijuljila, ali kada je spomenula šparoge, rekla je da to nije nikada jela i da bi volila probati. Kuriožasta (znatiželjna) kakva je, mojoj baki palo je na pamet da je odvedemo u „šetnjicu“, jer naravno, ne rastu šparoge na betonu. I tako smo nas tri otišle u šparoge, a cura se napadala, izgrebala, a na kraju kuhane šparoge sa prvim zalogajem izbacila (doslovno ispljuvala) iz usta. Eto ti kulture za stolom. Ali, ajde, barem se zaljubila u mog brata pa je tu bilo i pisama i telefonskih razgovora, no nikad više ni riječi o šparogama. Vjerojatno se vratila doma i svojima rekla da mi tu jedemo svakakve travke :)