LuLi
/slika/443331/Priprema
-
1
Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog 9-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.
SIN: Tata, smijem li te nešto pitati?
OTAC: Da, naravno, reci, što je?
SIN: Tata, koliko zarađuješ na sat?
OTAC: To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš? - odgovorio je otac gnjevno.
SIN: Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?
OTAC: Ako već moraš znati, zarađujem 50 kuna na sat.
SIN: Oh - dječak odgovori spuštene glave. - Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 kuna?
Otac je bio bijesan.
OTAC: Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 kuna taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi ravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje idiotarije!
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata. Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja... "Kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?" Nakon nekih sat sat vremena, malo se smirio pa razmislo: "Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 kuna... stvarno ne pita često novac..."
Čovjek je otišao u dječakovu sobu i otvorio vrata.
OTAC: Jesi li zaspao, sine?
SIN: Ne, tata, budan sam.
OTAC: Razmišljao sam... možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 kuna koje si tražio.
Dječak se uspravio, smiješeći se.
SIN: Oh, hvala ti, tata! - poviknuo je.
Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica. Kad je vidio da dječak već ima novac, čovjek se opet počeo ljutiti. Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
OTAC: Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš? - planuo je otac.
SIN: Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam. Tata, sada imam 50 kuna. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra doma ranije. Želim večerati s tobom!
Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oprost.
Ovo je samo kratki podsjetnik za sve vas koji mnogo radite. Ne smijemo dozvoliti da vrijeme prolazi mimo nas bez da provedemo neko vrijeme sa onima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu. Da odemo sutra, tvrtke za koje radimo bi nas lako zamijenile. Ali vrijeme koje smo trebali provesti s našim najmilijima otišlo je zauvijek...
U svojim zadnjim danima nećete žaliti za sklopljenim poslovima, za potpisanim ugovorima, za nekupljenim stvarima, ni za pobjedama u svađama!! Žalit ćete za vremenom koje ste mogli ljepše provesti s partnerom, s prijateljem, s roditeljima, s djetetom...
Sastojci
- 1 priča
Ostalo
Ostalo
-
Grupe u koje pripada
Tagovi
-
Uvjeti korištenja i autorska prava
© Podravka d.d. 2003.—2012.
20 komentara do sada…
Žalosno ali istinito, ipak mislim i kad nije potrebno da se izvlačimo na posao i nemanje vremena.Ma ne traže ni djeca baš nemoguće, potrebno je samo malo dobre volje i eto, da se sjetimo ove pričice...
Nazalost ovu pricu sam imala prilike pre par dana da ostim na svojoj kozi licno. Kada su me moj 10-nji sin i 8-nja kcerkica pitali zasto tata i ti morate svaki dan na posao i kada dodjete kuci da radite. Molim Vas recite Vasem direktoru i gazidi da smo ih molili da Vas puste nekoliko dana da budete sa nama. I stalno ponavljaju da su nas se mnogo uzeleli... veoma je tesko to preziveti...
predivna istinita prica.
Treba se posvetiti svojom decu ,malo poigrati,smejati i grliti ,pa i zajedno gledali crtani film...
tuzno ali istinito,postalo je nasa stvarnost
Ah opet ste me rasplakali, tesko ali stvarnost. Evo ja krecem od danas...idem na posao, kad zavrsim vecera, pa smo u dnevnoj svi zajedno sa kokicama i gledacemo Shrek. Hvala ti jos jednom sto si nas podsetila na ovu istinu. Pozdrav za sve!!!
SmikiStef, Shrek je super
I ja sa svojima svašta radim
čitajuči tvoje prekrasne priče suze mi samo klize niz obraze,posebno na ovoj priči.poslove ćemo obaviti a izgubljeno vrijeme nikad vratiti.hvala od srca!!!
ovo je predivno i poučno,,,rasplakala sam se čitajući
Ovu pricu sam procitala kad sam dosla na colinariku.Zaista je i lijepa i poucna.Na nju bi mogli pisati komentara i komentara,al ljudi moji neman puno vrimena moram ici raditi
Svih ovih godina bila sam uz decu, trudeci se da im zamenim i ocevo odsustvo... medjutim, sada, kada su odrasla, sve vise zalim za sklopljenim poslovima, potpisanim ugovorima i nekupljenim stvarima! Da ih je bilo, mozda bi i deci manje nedostajale neke stvari...zivot je pun sitnih zrtvovanja...