filekima se mogu dodati i posebno skuhani i na kockice narezani krumpiri, na sto je moj dragi samo odmahnuo glavom.. ja sam nasla nekoliko verzija spremanja fileka i the kuhar je odabrao iz svakog sto mu pase i ispalo je ovako,probao ih je svugdje a kaze da su mu ovi bili najfiniji- a jos ga je “kuhanje ubilo”!!!!!! tko voli nek izvoli ;)))))))
Špek fileki (tripice) s mesom “ništa ne bacit”
Špek fileki
Tripice na dalmatinski
Fileki – nadjeveni i pohani
Špek fileki….
Tripice...
tripice po receptu moga muža
Pečena jagnjetina i Elbasan tava
Sinjska janjetina s kupusom, na Damirin način
Tripice ( kutle,kutteln, škembići, fileki) na saur
Tripice alla Lovre
Svapski fileki (tripice) na kiselo
13 komentara do sada…
u smislu kombinacije parmezana sa filekima
čini mi se da je to preteška kombinacija.
no 100 ljudi 100 čudi :)
Tripice su jedno od onih silnih i snažnih jela koja ne uzmiču, a još manje dopuštaju poigravanje s tradicijom vlastite pripreme. Gastronomija nije u ovom suvremenom odvijanju ponovo nikakav izuzetak. Njezini su tradicionalni obrasci podjednako nagriženi, premda još nisu oglodani do kosti. Izloženi sveopćem manirizmu u kojem naslijeđe postaje samo sjećanje, a prokuhavanje često teško spojivih tradicija kulinarsko pravilo. Nije više presudna u odabiru želja za izletom u egzotično i nepoznato, nego upravo egzotika postaje izvršitelj presude nad baštinjenim znanjem. Naravno, nije nikada sve tako crno, niti je taj novi svijet, posjednut za stolove novog doba, sasvim bez osjećaja za vlastito naslijeđe. No, nažalost, to ga se naslijeđe tiče onoliko, koliko se naslijeđe zanima za njega. I tu počinje paradoks.
U uopćenim jelovnicima, sve više okrenutim konzumentima bez povijesti, preživljavaju jaka, tvrdoglava jela koja se ne daju tek tako iskorijeniti, upravo zbog toga što im je opstanak svakodnevno ugrožen. Sve rjeđe se nalaze na jelovnicima, kao što je u europskim prijestolnicama sve teže naći prave, izvorne krčme, taverne, konobe i restorane, u kojima uz gromoglasno odobravanje konzervativnih gurmana zapravo tiho nestaje uporište njihova užitka. Pa ipak, zna tamo pred izješu doći pun tanjur koji se gotovo prelijeva preko rubova, i za njim odjeknuti čvrsti glas: “Tko će mi se pridružiti uz ovaj pjat tripica. Ovaj koji satire, smiruje razdraženost bjesomučnih, učvršćuje strah od smrti i podsjeća nas na tripe pojedene jednom davno, kada se na peći svakodnevno podgrijavao već poluprazan lonac s tripicama!”
Jer tripice, još primjerenije tripe, onaj resicama naboran dio goveđeg ili janjećeg želuca zvan burag, u koji stoka sprema travu i bilje koje tek treba prožvakati i s uživanjem preživati, jedno su od onih silnih i snažnih jela koja ne uzmiču, a još manje dopuštaju poigravanje s tradicijom vlastite pripreme.
sve sam rekla ispod slike, bilo je predobro, mljacccc ;))