damira1
U košarici stoje dvije vrećice čipsa i smokija, 3-4 čokoladna rebra punjena ružičastom kremom samo nacrtanih jagoda, čoko rolat i sok narančaste boje. Oko košarice tri slatke male prijateljice koje su očito sakupile zajedničkih tridesetak kuna i kupile sebi užinu.
Sljedeće košarice gotovo su identične. Blagajnica umiruje dječje-mladenački smijeh, i sama se jedva vidi okružena brojnim čipsevima i smokijima svih mogućih okusa, sokovima fluorescentnih boja, raznim čokoladicama, torticama, žvakama, sve to jeftino, pristupačne cijene.
Malo naprijed, kiosci s velikim natpisima Fast food opskrbljuju malo starije učenike. Prvo proljetno sunce izmamilo ih je za vrijeme velikog školskog odmora. Sjede na zidićima između škole i ulice, gladni su, jutro je i jedu svoju užinu. Neki imaju trokutaste pizze na komadu kartona, koje se prevrću prepune nadjeva i iz kojih curi masni sir, neki su svoj novac za užinu potrošili na cigarete koje pljuckajući žarko povlače. Tu su i djevojke koje između dva dima grickaju kroasane ili pak razmjenjuju peciva od lisnatog tijesta poznatog europskog proizvođača koji je, eto, stigao i do najudaljenijih trgovačkih centara malih mjestašaca, poznatih inače po kvalitetnoj domaćoj hrani i, naravno, izvanrednoj vodi, koja je kod nas normalna stvar, ali drugdje baš i nije. Ipak, tu i tamo vidi se poneki kršan momak koji jede svojih pola kilograma kruha napunjenog mortadelom i ementalerom, što me uvijek podsjeti na naše nekadašnje marende kada su dečki jeli takve ogromne sendviče, a mi curice obične mliječne žemlje ili popularne splitske kifliće koji su bili napravljeni iz bijelog kruha i posuti kristal šećerom.
"Nije to ništa u usporedbi s muškim tehničkim školama, pomorska na primjer", kaže moja rođakinja, koja je upravo, sva očajna, stigla sa sata roditeljskog primanja." Razrednica kaže da ih đaci dočekuju u osam sati ujutro naslonjeni na ogradi školskog dvorišta s flašom piva i cigaretom... Pogledajte kako izgledaju kiosci oko takvih škola i što oni jedu za marendu i ne znam kako se uopće još nitko nije otrovao jedući ćevape i hamburgere u ona dva kioska na dnu ulice". Muškarci za stolom hitro primjećuju kako ne treba pretjerivati jer su i u njihovo doba momci u srednjoj školi postajali popularni mangupi ispijajući vinjake i rakije u obližnjem kafiću. Ženski dio se još hitrije slaže kako nije onda nikakvo čudo što je polovica njihovih školskih prijatelja umrla u pedesetoj. Čak i kada zanemarimo tu uobičajenu polemiku tobožnje muške površnosti i ženskih katastrofičnih opsesija, ostaje činjenica da i flaša piva, koja se oduvijek viđala za vrijeme gableca fizičkih radnika koji su upravo pojeli gulaš ili grah s kobasicom, postaje učenička užina ili barem njezin dio.
Splitski sportski radnici koji svakodnevno treniraju s djecom u "najsportskijem gradu na svitu", na svim skupovima upozoravaju na ogroman broj debele, bezvoljne, trome djece i mladeži. Ista upozorenja, pojačana podacima o porastu dijabetesa među djecom i mladima, čuju se i od liječnika, nutricionista i svih onih kojima je zdravlje djece i mladeži velika briga. Međutim, svima je jasno da današnji život donosi fast foodove, bilo po kioscima sumnjive čistoće ili trgovinama živežnih namirnica. Nije nam nikakva utjeha što to nije samo naš, već svjetski problem, jednako prisutan u super razvijenim zemljama s odlično organiziranim restoranima u vrtićima, školama i fakultetima do najsiromašnijih zemalja gdje je, kažu, još strašnija konzumacija nekvalitetne hrane i ostalih nebrojenih nadomjestaka čokolada i inih slatkarija.
Jamie Oliver je ne samo odličan kuhar, već i veliki borac za promjenu prehrambenih navika malih Engleza. Njegova marketinški savršeno osmišljena akcija, uključuje mnoge nivoe društvene i institucionalne skrbi za mlade - široka edukacija o zdravoj hrani (koja može biti itekako ukusna i privlačna) svih slojeva stanovništva, do konkretnih poteza kontrole menija i pripreme hrane u restoranima u vrtićima i školama te općenito svim mjestima gdje se djeca i mladi okupljaju.
Nešto od toga susrećemo i kod nas - nutricionisti sudjeluju u stvaranju menija u vrtićima i školama, ali nažalost, siromašno smo društvo i veoma mali broj osnovnoškolske i srednjoškolske djece biva obuhvaćeno ovom organiziranom prehranom. Bila bih veoma sretna kada bi me demantirali, ali nisam još vidjela posebne dodatne tečajeve namijenjene kuharima jela za djecu i omladinu.
Ostaje još i edukacija svih nas - učenje o zdravoj prehrani i opasnostima koje vrebaju iza šarenih pakiranja raznih proizvoda smišljeno postavljenih oko blagajni. Briga da svakodnevno pitamo djecu što su jeli za užinu i da taj problem ne rješavamo s 10-20 kuna ostavljenih na stolu prije nego se izađe iz kuće.
-
Tagovi
-
Iz Prehrambenog rječnika
-
Uvjeti korištenja i autorska prava
© Podravka d.d. 2003.—2012.
19 komentara do sada…
Pomalo, kako sam se učila kuhati, počela sam i čitati o hrani, proučavati sastave namirnica, postala sam izbirljiva…danas sam takva picajzla da je to nekima nezamislivo. ne postoji sila koja bi me potirala u mc’donalds ili navela da napravim pomfri.
danas se i ja zgražam na ono šta vidim da djeca jedu, ali kako ih kriviti kad znam za povodljivost, i ja sam bila takva.
Valjda će i njih život na vrijeme naučiti da svoje zdravlje paze i maze zdravom hranom (dok još imaju mogućnosti). p.s. Moj brat, 22 godine, sportaš, student, još uvijek uživa u sendvičima, ali njihov sastav se s vremenom mijenja…i uvijek nešto zeleno viri iz njega. to mi je drago.
što hoću reći… dom je taj gdje dijete gleda, uči…kao što omnia kaže u godinama djetinjstva kod djece postoji otpor na onu hranu koju zovemo “zdravom”..priznajem , ja nisam zaslužna za to što se Ivan tako hranio, za to je zaslužna baka…
što bi bilo da nisam imala pomoć mame, sada o tome mogu nagađati..vjerujem da bih bila kao mali milion drugih mama…. bez obzira kako me se shvatilo to su godine kada se gradi karijera, ujutro na posao , trka, kasno dolazak ključi, ključ na lancu , trči amo-tamo i vjerujem da bih i ja dala novac i rekla ” kupi”....
Meni se svi čude kako ja svako jutro već 30 godina kuham palentu (onu tvrđu ličku) s jogurtom ili mljekom i cjedim naranču natašte te unazad godinu dana med cimet i limun . Ali nisam ja zaslužna za to već kad je sin imao 2 godine kod svekrve u Lici preko ljeta na GO je jeo palentu
i kiselinu i kad smo se vratili u Zagreb tražio je za doručak palentu znam da je ovdje rječ o užini (za užinu pojede bananu voće) i tako već 30 godina (7 dana u thjednu najmanje pet puta tjedno kuham palentu a kad ne onda su to pogačice, topli sendvić). Ja sam ranoranioc i nije mi teško sin je sportaš i ujutro prije škole dok je bio manji a sada kad radi ujutro mi provedem skoro 45min do sat vremena u jutarnjem druženju i onda nas nema dovečer , pa i navečer se traćži palenta..(možda mi već ide ponekad i na živce kuhat palentu ali sam sretna jer nisam kupovala ni paštete niti hrenovke (katkad se ja hrenovki zaželim ali nemamo naviku ) Da dalje ne duljim ipak mi je drago za taj naš zdrav doručak ali sve zasluge pripadaju ne meni nego svekrvi.. evo našeg jutarnjeg doručka
Sin tvrdi da će tako danas sutra i njegova djeca??? daj bože ali ??? neznam kako će to bitii sin i buduća snaha to je trka za karijerom odlazak dolazak u 20h naveće daj bože da dede i bake požive i da budu zdravi, da im mogu uskočiti u pomoć... nije to kod svih, ali nije danas baš sve tako lako. nije bilo ni nekad lako .. ali pamtim vrjeme kad sam radila u poslovnici i došla u vrtić u 14, 00h a on meni daj dođi malo kasnije da se poigram…bilo je to davne 1980 g Danas nam dani tjedni prolete dok si rekao keks …
ujutro, prije škole, MORA san popit mliko i pojist nekakav sendvič. tu nije bilo oćeš-nećeš, mater i baba bile su nemilosrdne. i tako san se navika, i posli mi nije ni bilo teško. a ako bi prigladnija u školi, u podvornice se uvik moglo za siću kupit fetu crnoga kruva, namazanu marmeladon. To mi ne bi ni u ludilu palo napamet izist doma, ali u školi… e to je druga stvar, ka to jide cila ekipa, onda je i meni bilo gušt. onda nije bilo fast food-a i sličnih papilova, samoposluga je bilo nekoliko u cilomen splitu, a i u njima nije bilo tih škovaca od spize…
U gimnaziji je bilo slično. prije odlaska u školu nešto bi izija doma, a u školi u podvornice, na sendvič. zlobno smo pivali pismicu:
dadoh dinar
zajeboh se grdno,
pođoh srati
al sam samo prdno. dakle, ni po kvaliteti ni po kvantiteti nije bilo nešto. ali nikome nije padalo napamet nosit klopu od doma. blizu je bila i neka pekara, moga si kupit bublicu ili kiflić, i to je bilo sve. a pušilo s u zahodima. mnogi nisu marendavali, štedili su za duvan. coca cole onda nije ni bilo, pila se cockta ili narančada. mislin da je bitno ono da šta radi cila ekipa, moraš i ti, inače ispadaš ….ne znan kako bi to nazva, ali uglavnon moraš se uklopit u šablonu. u to doba, ako nisi počeja pušit, bija si mona… a ja san se jednon otrova od duvana, u sedmi razred, i nisan nikad više moga promislit zapalit. bija san bila vrana u ekipi. stalno su me zajebavali šta ne pušin.
Koji su prijedlozi i rješenja ? Teško da se problem užine može sveobuhvatno rješiti, to nikome nije uspjelo nigdje na svijetu. Poplavljeni smo fast foodovima i ostalom nezdravom hranom. Edukacija je veoma važna, ali i ona je limitiranih dosega. Ostaje nam da u svom malom svijetu, u porodici pokušamo učiti i hraniti djecu što zdravije. Ostaje nam da sami ne kupujemo šareno smeće i da vječitim pričama učimo i ubjeđujemo djecu… Djeca odbijaju mnoge stvari koje im roditelji govore, ali svi mi, kojima su djeca danas odrasli ljudi, možemo potvrditi kako to stalno “tesanje” i učenje nije ostalo bez rezultata… Moja osmogodišnja unuka danas me prekorila – ne govori se punim ustima! Na naše primjedbe kako prebrzo jedemo, neki dan nas je “poučila” kako je doktorica u školi rekla da hranu žvačemo 18 puta ! Hoću samo podsjetiti koliko djeca sve upijaju, naravno i dobro i loše. Nema nikakve dvojbe da je organizirana i nadzirana prehrana djece i mladih u današnjim uvjetima života, najbolje rješenje.Pri tome treba educirati i kuhare u takvim restoranima kako da nauče i pripremaju ukusnu i privlačnu dječju hranu.
Ostaju i brižni roditelji i sendviči sa svim i svačim iz obične, kućne kuhinje. Primjer Sandrine, Ruže i svih ostalih najviše govore tomu u prilog.
Danas kada većina mama i tata jurca u potrazi za novcem i karijerom stvarno ostaje jako malo vremena za spremanje ukusne i privlačen dječje hrane.
Pozdravljam svaki ovakav članak koji nas tjera da malo razmislimo o svom tom nametnutom konzumerizmu…
A moram reći da mi se čini da ni većina mama i tata na svom primjeru ne pokazuje djeci- pogledajte samo što se među roditeljima marenda?