Uzbečka priča: Zagonetka

Ne, nisam još bio u Uzbekistanu. Ali me vuče nešto tamo. I znam da ću hodati kad-tad ulicama Samarkanda i Hive.

No trenutno hodam ulicama aerodroma u Istanbulu. Izmjenjuju se čekaonice za razne letove. I u svakoj čekaonici ljudi u svojim nacionalnim nošnjama. 

Washington D.C. ... ozbiljni i  dostojanstveni ljudi u odijelima i aktovkama.

Kanarski otoci... opušteni ljudi u havajskim majicama.

Taškent, Uzbekistan... žene u šarenim maramama sa mirisima dalekih začina.

Jednom desetminutnom šetnjom, posjetio sam tri kontinenta. I ulaskom u svaku čekaonicu, ulazite u novi svijet, drugu državu, drugu kulturu... Drugačiji mirisi, drugačije crte lica, drugačiji kodovi neverbalne komunikacije. Čitav svijet možete obuhvatiti u čekaonicama dalekih letova. Barem onaj dio svijeta koji si može priuštiti da leti. Postoji još uvijek i onaj drugi, onaj čiji pripadnici bacaju koplja u smjeru obrisa dalekog aviona na nebu.

U čekaonici leta za Taškent nešto me zbunilo. A gdje su muškarci ovih Uzbečkih žena? U čekaonici nije bilo niti jednog muškarca. Same žene.

Zagonetka.

Prije nego što rješim tu zagonetku - što se događa sa muškarcima u Uzbekistanu - u Uzbekistan ja ne idem...