smihelac
U načelu slow food organizacija sebe definira kao neprofitnu eko-gastronomsku organizaciju nastalu kao protuteža fast foodu i fast životu. Kao pobornici užitka u organskoj hrani, u samom startu ćemo slow food prehrambenom trendu dati plus.
Tvrdnja slowfoodista je da nema boljeg načina razumijevanja hrane od uzgajanja namirnica i proizvodnje hrane same.
Formula slow fooda glasi: potreba - ukus - okus - zadovoljstvo - benefit. Nastalu potrebu treba poštujući individualan ukus zadovoljiti okusom koji uzrokuje zadovoljstvo i u konačnici zdravstveni benefit.
No, nije sve tako jednostavno.
Principi i ciljevi slow food pokreta:
- "dobra + čista + pravična"* hrana
- autentičnost = slow food propagira očuvanje i promociju know-howa lokalnih i tradicionalnih proizvoda
- za poticanje održivog razvoja i držanje strane bioraznolikosti dodatan plusić
- lobira za agrokulturne mjere koje podupiru organske farme i posjede, a protiv GMO namirnica i korištenja pesticida
- ekosvijest i ekogastronomija
- vratiti užitak u proces jedenja tj. kako sama riječ kaže uživanja hrane
- pravo na užitak nosi prehrambenu odgovornost
- borba protiv svih oblika industrijske i zamjenske hrane
- novi potrošač, pobornik slow fooda je informiran i educiran
- novi potrošač je suproizvođač, jer svojim interesom, edukacijom i odlukama pridonosi opstanku proizvođača i tako sudjeluje u procesu proizvodnje
- zahvaljujući slow foodu bude se, oživljavaju, ali i podučavaju okusna osjetila.
*
Kritika slow fooda
- slow food je sve izloženiji kritici zbog primjese elitizma
- nepodržavanje neškodljivih i jeftinijih alternativnih metoda uzgoja i pripremanja hrane, koja bi mogla biti ključ za problem glađu pogođenih dijelova Zemlje
- slow food filozofija ne ide u korak s kroničnim nedostatkom vremena i tijekom radnog tjedna je u većoj mjeri neprimjenjiva
- marginalizacija na vikend užitke i posebne prigode.
Zanimljivosti
Osnivač slow food organizacije Carlo Petrini je u jednom svom intervjuu istaknuo "Prije stotinjak godina čovjek se hranio sa 100-120 različitih vrsta hrane a danas je prehrana svedena na svega 10-20 vrsta hrane".
Danas pokret povezuje preko 40.000 ljudi u Italiji i 80.000 u 130 zemalja svijeta na pet kontinenata. Djeluje kroz oko 2.000 projekata u 153 zemlje, osim toga promiče i financira oko 300 "ugroženih vrsta", u smislu namirnica, životinja, tehnika kuhanja ili jela koja se smatraju neisplativima, pa time i nestaju iz dućana i kuhinja. Osim raznih kongresa i skupova, glavna manifestacija Slow Fooda održava se svake druge godine u Torinu pod nazivom "Terra Madre". Na njoj se okupljaju male zajednice poljoprivrednika, ribara, stočara, kuhara, domaćica, koji prezentiraju i promoviraju svoje proizvode.
Na posljednjoj "Terra Madre" 2006. godine, bilo je prisutno sedam grupa (zajednica) iz Hrvatske:
- uzgajivači "boškarina", tj. velikog istarskog vola
- proizvođači češnjaka iz Ljubitovice
- proizvođači kolača pod nazivom Dioklecijanove krune iz Solina (slijedeći stari rimski recept)
- proizvođači kulena iz Slavonije
- proizvođači vina Muškat iz Momjana
- proizvođači maslinovog ulja iz blizine Oprtlja
- proizvođači marmelade iz samoniklog bobičastog voća iz Goransko-primorske županije.
Mislimo svojim glavicama
Kao i kod svih prehrambenih trendova i životnih filozofija savjetujemo objektivnost, tj. od slow fooda uzeti ono najbolje, a izbjeći negativnosti, ako se takvim uopće mogu nazvati.
Mogli bi se složiti s tvrdnjom slowfoodista da nema boljeg načina razumijevanja hrane od uzgajanja namirnica i proizvodnje hrane same. Složili bi se i s time da su brojni zdravstveni, ali i sociološki benefiti slow food prehrambenog stila.
Nameće se pitanje - da li slow food može postati masovnim pokretom koji bi se izdigao nad elitu spremnu i financijski sposobnu nabavljati hranu u specijaliziranim trgovinama s organskom hranom. Pitanje je da li slow food može prerasti u naraslu prehrambenu svijest. I pitanje je kako da mi, ukusne i dobre hrane željni konzumenti, zadovoljimo svoje potrebe u procjepu kroničnog nedostatka vremena uslijed stvaranja viška vrijednosti i budućeg slobodnog vremena te bombardiranjem fast i slow sadržaja. Istina je očito ponovno negdje u sredini.
Za kraj probat ćemo sve sumnje raspršiti jednom plemenitom misli g. Petrinija, osnivača slow food organizacije: "Želio bih da slow food preraste gastronomsku organizaciju i suoči se s problemima okoliša i svjetske gladi, pri tome ne odbacujući pravo na užitke". Od srca bi to željeli i mi!
© Podravka d.d. 2003.—2012.
16 komentara do sada…
A ovo s elitizmom mi je skroz blesavo. Kao klinki pršut, dakle pravi slow food, za mene je bio delicija koju bi mi priuštili dvaput godišnje; jeftini parizer je bio stvarnost. Razmjenjujući uspomene s prijom sa sela, ispada da je ona plakala za parizerom i da joj se pršut gadio jer je svakodnevno bio prisutan na stolu. Sve je relativno.
Bogati su možda i imali toliko, a sirotinja je jela uvek 10-20 vrsta, zavisi od sezone.
Da ne bude zabune, ja se slažem sa principima i ciljevima slow food pokreta, samo sam se uhvatila za ovu izjavu, mislim da je malo preterana…