U utrci za glorijom – na neviđeno

"Slava je poput krugova na vodi; snaga im se smanjuje sve dok se ne izgube", rekao je jednom davno slavni dramatičar i pisac William Shakespeare. Riječ „slava“ ili u lat. izvornom „gloria“, te dalje, u značenju glorifikacije odnosno slavljenja, hvaljenja, kovanja u zvijezde… jest pojam koji označava opću poznatost uz javno priznanje. A tko je taj koji nije poželio na trenutak doživjeti javnu pohvalu za neko činjenje? Ili nečinjenje? Svoje, pa i tuđe? Isplivati iz anonimnosti, sjesti na tron, trenutak, dva, ako može i cijeli život? Slavljen i hvaljen biti, san je svakoga, želio to priznati ili ne. Svi oni pusti reality show's koje nam je ponudila američka TV su bez obzira na konačnicu i novčanu nagradu uglavnom zbog trenutka slave. Doživjeti popularnost, doživjeti prepoznavanje na ulici, u trgovini, doživjeti da naše ime (još bolje, bez prezimena) bude znano jest – uspjeh. Pa kad Indira (Colonia) zapjeva svojim prepoznatljivim glasom:

„Svijet voli pobjednike
Voli zlatno znamenje
Kada si prvi, svega si vrijedan
Na tronu može biti samo jedan ..“

svatko subjektivno-objektivan prepoznaje svoju težnju izlaska iz običnog, iz mase, iz sivila…

Tu nekako i ova priča započinje….

Drugu polovinu 60-tih godina prošlog stoljeća u našoj je državi obilježilo otvaranje prema zapadu, a zlobnici bi dodali, i prema američkoj „dekadenciji“. Najednom se otvorila Ali Babina pećina; uz tragove stopala koje su ostavili prvi ljudi na Mjesecu, uz spoznaju značenja pojma „demokracija„ otpočeli su i naši studentski štrajkovi, a desila nam se bome i seksualna revolucija.

Preplavila nas glazba s američkih i britanskih top ljestvica, kina počela prikazivati filmove o kojima se tek šaputalo, modna je scena nevjerojatno oživjela odjenuvši sve nas, koji smo imali sreću biti mladi u to doba, cvijećem na košuljama, plastičnim čizmicama duginih boja, minicama, vrućim hlačicama (hot pant's), maksi kaputima…Donovankama na glavama, bedževima na suknjama i majicama… Germanizme su hitro počeli smjenjivati anglizmi, švestericu je zamijenila sisterica i dok je naš predsjednik na sve te ludorije odmahivao glavom uz smiješak popuštanja, mi smo tutnjali životom 100 na sat.

Onaj tko nije pjevušio trenutni hit odslušan na Radio Luxemburgu, onaj tko nije znao nabrojati barem 5 hitova s ljestvice diskografske kuće Tamla Motown, onaj tko nije listao u rukama tada kultni Plavi vjesnik  (u to je vrijeme urednik bio poznati pisac i publicist Pero Zlatar), onaj tko nije zalazio u zagrebački Studentski (Roboti, Mi…) ili Vrbik (Grupa 220), onaj tko nije satima sjedio u Operi ... bio je apsolutno - out! Što se tiče naše kinematografije i književnosti, pokušavalo se uskočiti u isti vlak, s kakvim takvim uspjehom no ono po čemu smo se mogli izjednačiti sa gore spomenutim područjima je svakako muzička scena.

Ona sa pozornice ili pak ona garažna. Bubnjali su bubnjevi i tresle se  činele u garažama moga kvarta, pingale električne gitare, glasovi činili sve da budu čim sličniji glasu Erica Burdona, Micka Jaggera, Johna Lenonna…, a Plavi je vjesnik počeo s objavom liste svih bendova (u ono vrijeme VIS-ova ili vokalno- instrumentalnih sastava) koji su nicali u to vrijeme i prijavili svoje bivstvovanje. Bilo ih je k'o koštica u šipku, ulice i kvartovi se natjecali tko će ih više iznjedriti i luđa im imena dati. U moru onih koje sam zaboravila kao najluđi naziv pamtim i nakon 45 godina sastav imenom „Sedamnaest lajavih glista prije podne“. Ha, ha, nisu se ni proslavili pa niti održali ali ime im je bilo – ludilo.

U to mi je vrijeme nekako i sestra postala prijateljicom i mamom i svim onime što mi je bilo potrebno. Uzor, idol, ideal, što god hoćete. O da, imala sam prijateljica u razredu i školi, ali ono što je spojilo mene i stariju sestru bio je prijeloman trenutak kad me odvela k najboljoj prijateljici na Bukovac na klafranje, a onda, ničim najavljeno na – čagu! Studentski centar, Zlatni akordi, Zlatko Miksić …  i  moj ulazak u - raj.

Druge subote sam se počela spremati za izlazak kad i ona. Tata me pitao kuda se to spremam (13 je tek proljeća stanovalo u meni),  a ja mu odgovorila ležerno, tek s ponešto strepnje, „Pa, na ples“! On stavio veto uz opasku da sam premlada, a ja udarila u pravo vučje zavijanje… i što da kažem, bio je mekši prema meni nego li sestri, i - pustio me.  Otada je počelo naše trojno druženje: sestra, sestrina najbolja prijateljica cvjetnog imena i ja.  Oči sam prekrila ružičastim naočalama i krenula u predivan svijet koji je u mom slučaju, širom otvorio svoja vrata. Subotom ili nedjeljom bismo se penjale bukovačkim brijegom do broja 100 i nešto, ili bi Lj. zasjela kod nas u Dubravi, no večeri su bile namijenjene izlascima. U ono sam vrijeme još morala paziti da namažem trepavice ispod ulične svjetiljke jer mi tata to nije dopuštao, no na našu je odjeću gledao blagonaklono, a kako je napredovao na radnom mjestu i počeo putovati, ne moram posebno pričati što su nam značili njegovi pokloni, kao čizme iznad koljena, prve vruće hlačice….LP poznatih britanskih bendova..?!

Eh, kamo li sam to odletjela, vrijeme je da se vratim na srž priče?! Dakle, put ka slavi.

Sjedile smo tako nas tri jednog popodneva u našoj sobi i priča na priču, nekoj od njih dviju pala je na um totalno luda zamisao, a ukoliko me sjećanje ne vara, bila je to Lj.

„Staaaraaa (glasom Josipe Lisac mojoj sestri, mene naime nikako nije mogla ili htjela staviti na isto mjesto kao sestru, vjerojatno sam joj bila priljepak, no što ćemo, ja se nisam obazirala na to), a kaj misliš, da mi damo oglas u Plavac? Da osnivamo sastav, ha?“ Sestra je prvo odbila, a potom prihvatila ludost ideje. Što se mene tiče, nije mi trebalo dodatno pojašnjenje, meni je sve ionako bilo haj. I zamašnjak se pokrenuo. Ideja razrađena. Sastavile su kratki oglas tipa: Tri djevojke bez glazbenog iskustva osnivaju sastav; tražimo solo gitaristu i klavijaturistu. Telefon je tada još bio privilegija onih iz centra grada ili liječnika našega kvarta tako da je sestra dala naša imena i našu adresu za kontakt. Urednik Plavca je malo preuredio oglas, davši nam i osobnu, tj. uredničku podršku. Dakle…. onoliko pisama koliko ih je siroti poštar (zaboravih mu ime) donosio svakodnevno u našu kuću mogli su eventualno primati The Monkees iliiii - Stonesi, hm, da. Najednom su nam kućni prag počeli opsjedati i cure i dečki nudivši instrumente, poduku, članstvo u bendu. Upoznala sam razne Dijane (koje su peglale kosu pravom peglom na dasci), Sande, Marijane, Zorane, Vitomire…. Defilirali su našom kućom kao hotelom dok  je baka totalno ludila i čupala kosu od muke jer su gosti tj. glazbenici dovlačili blato na obući, bacali otpatke po podu, pušili i debatirali u našoj sobi. Kućna se vrata više nisu ni zaključavala, baka se uglavnom zatvorila u svoje kuhinjsko carstvo, a cure i dečki uredno obilazili mamu u predsoblju koja je na onoj njemačkoj štrikaćoj mašini šibala desno - lijevo, umorna poslije jutarnjeg rada u poduzeću.

Kako se selekcija nije ni mogla provesti obzirom da nas tri pokretačice, blage veze nismo imale s instrumentima, a ako ne računam svoje djelovanje u školskom zboru, niti veze s pjevanjem, cijela je situacija počela nalikovati na neki komični film kojem se međutim rasplet i kraj nisu nazirali. Pisma su i dalje stizala u vrećama, u početku smo na neka i odgovarale ali nam je postalo preskupo kupovati poštanske marke, a u našem su nas kvartu počeli prepoznavati dosadašnji neznanci s onim: „Hej .... to su one koje osnivaju svoj sastav?!“ Kako je to samo godilo! No, jedna od najboljih stvari koja je rezultirala oglasom bila je ta da je tragom tog oglasa naš stric (tatin brat) saznao za našu adresu i nakon puno godina komunikativne blokade sa svojim bratom konačno stigao do nas, tipične razmirice dvojice Zagoraca su riješene i otpočelo je bratsko druženje.

Dani su prolazili, dotok pisama je stao jenjavati, a onda se jednog dana na vratima pojavio neki lik, pomalo mucav i smiješan, donekle sličan poznatom komičaru iz tih vremena J. Lewisu. Još na dvorištu, predstavio se našoj baki kao naš menadžer?! Jer da se bez toga ne može. Tada je konačno nekom puknuo film. Baki, pogađate! Bilo joj je dosta neznanca, pisama i poštara koji se žali, defiliranja rijeke mladih koji su sjedili kod nas umjesto kod svojih kuća i našeg praznog naklapanja. Zaurlala je na mene da će me „skečkati“ (taj bi posavski izraz bio nešto kao povući za kosu) i da je bolje da se uhvatim knjige, a ne nekih urlatora. Cijela se scena preselila u naše predsoblje (još uvijek – forcimer) u kojem se u stolicu udobno zavalio menadžer i pripomenuo da su tako i Beatlesi počeli. Znao je čovjek kako to ide. Pa ipak čaša se prelila i moja baka, kojoj taktičnost i inače nije bila vrlina, doslovno je istjerala nesuđenog menadžera iz kuće, a nas dvije potjerala na učenje. Tako je priča i završila. Sastav nije bio osnovan jer manjkali su svi elementi osim entuzijazma, a i taj je bio, kako je vrijeme pokazalo, klimav. Još su neko vrijeme, poput repova, stizala pisma, onda sve manje i manje i konačno je sve utihnulo.

Na trenutke „slave“ sestra i ja bismo se podsjećale kad bi u roditeljskoj spavaćoj sobi dignule kauč i izvadile sačuvana pisma. Kakvih je sve priča i želja tek u njima bilo? A sve je spajala ista spona: ludilo mladosti, hrabrost, entuzijazam i želja za malo slave.

Ponekad ih se sjetim sa smiješkom i pitam se gdje su, što su, i sjete li se i oni one trke za kapljicom glorije. Neki su je možda zaslužili, neki uhvatili, a poneki možda još uvijek sudjeluju u utrci…..

(Fotografije Twiggy, E. Burdona, Zlatnih akorda i naslovnice Plavca su sa interneta, a naslovna je fotografija iz nekadašnje kućne tj.tatine radinosti.)

Umag, veljača 2012.