U susret sv. Nikoli - kako sam samoj sebi ukrala čaroliju?

„Nemoj tako ozbiljno shvaćati život, ionako iz njega nećeš živ izaći!“, rekao je jedan od likova u nedavno pročitanoj knjizi svome prijatelju i doista, život bi trebalo proživljavati upakiranog u radost. Bilo bi i lakše i ljepše. No, bez obzira jesmo li sposobni zauzeti takav stav ili ne, ima jedan mjesec u godini koji gotovo svakome od nas dolazi u raskošnom paketu radosti, kojeg potom pažljivo pohranjujemo u sjećanja ugode i često ga oživljavamo. Da, radi se o prosincu, mjesecu prštave radosti, a ako je još i snijegom ovijen, doživljaj je potpun. Za djecu mjesec čarolije, za odrasle mjesec stvaranja te iste čarolije.

Koliko god mi sjećanje može doseći, pokušavam se prisjetiti najranijih dana svojega djetinjstva. Zagrebačka je Dubrava, u drugoj polovici 50-tih godina prošlog stoljeća bila osamljeno i još poprilično divlje naselje. Gusta šuma akacije uporno je grlila svojim granjem ono malo novosagrađenih kuća, naše su ulice bile posute šljunkom, struje je nestajalo barem dva puta tijekom dana, do početne tramvajske stanice trebalo je pješačiti čak do Maksimira (kod ZOO-a), s jesenjim kišama opkolilo bi nas blato, no srca su nam bila otvorena, vezivao nas je zajednički duh i podijeljena radost. Stanovnici moje i susjedne ulice zalazili su jedni drugima u kuće, mljeli su i pili kavu, posuđivali namirnice bez obveze vraćanja, pomagali u bolestima i nesrećama, radovali se zajedno.

U tom prštavom i bijelom mjesecu prosincu radost bi započinjala na dan sv. Barbare čije je ime nosila i moja baka. Naime, nekada su ljudi više držali do imendana nego li rođendana. Toga bi dana zaredali posjeti rođaka i susjeda, a sama bi se slavljenica pobrinula za svečani imendanski ručak. No, moje je malo srce iščekivalo dan koji je sljedio iza blagdana sv. Barbare, dan sv. Nikole. Kad se danas pokušavam sjetiti najranijih dana djetinjstva i likova koji su defilirali našom ulicom i kućom toga dana, sjećanje me ostavlja pa više pamtim maminu deskripciju nego li vlastite impresije.

Sumrak je rano padao tih zimskih dana, a 6. prosinca nisam smjela sa sestrom na sanjkanje jer se čekalo sv. Nikolu i njegova krampusa. Zvono uz vrata nismo imali, no srce mi je tako jako udaralo da sam često znala kucanje po vratima zamijeniti otkucajem srca. Sva sam drhtala od uzbuđenja i straha, a u trenutku kad je mama povikala: „Evo ga curice, dolazi nam sv. Nikola!“, gotovo bih premrla. Pred vratima, obasjan svjetlošću žarulje na verandi, stajao je visoki lik odjeven u bijelu i zlatnu halju, s visokom i šiljatom kapom i nekakvim kopljem u ruci. Isprva bi šutio, a ja bih skrivajući se iza mame virila na manji lik odjeven u crno od glave do pete. Roščići na glavi i podugačak rep. U rukama lanci koji su ispuštali strašan zveket. Krampus!!! Ta bi se strašna neman stala kreveljiti, zavirivati iza mame i hvatati i mene i sestru. Vrištala bih istodobno od užasa i divljenja, često udarajući u glasan plač. Tada bi ga predivan, zlatno-bijeli sv. Nikola smirio govoreći mu tihim i jasnim glasom: "Pusti ovu dobru dječicu na miru, pusti ih da mi kažu same jesu li bile dobre svojoj mami, tati, baki i dedi.“ Potom bi sljedili darovi…

Tek sam kasnije saznala da je sv. Nikola bila zapravo naša teta Zorica, a strašni krampus teta Zlata iz druge ulice, no um mi je odbijao prihvatiti tu (očitu) tvrdnju jer ih nisam mogla ili željela smjestiti u gornje likove. Bile su nam previše znane i previše obične.

Međutim svetog Nikolu kojega pamtim i likom i djelom doći će nešto kasnije ali dočekivan s istim strahom i ushićenjem.

Toga bi me prosinačkog dana obično napuštao dobar apetit, a u mene se uvukla strepnja. Kako su sati odmicali i kako se gubila svjetlost dana nemir i strepnja su se pretvarali u pravu paniku. I taj je Nikola kucao na vrata i tom je Nikoli mama otvarala vrata. Bio je ogroman i strašan u okviru vratnica. Dolazio bi sam, bez krampusa, preko glave mu bilo navučeno ovčje runo, na rukama crne rukavice, duboka glasa kakvog do tada nikada nisam čula. I kao da je najduže stajao baš preda mnom, postavljajući mi bezbroj pitanja. Sve je znao! Znao je koliko nas ima u kući, čak mi je znao i ime, znao je da smo se seka i ja znale posvađati i potući, a znao je i da smo se toga sramile i da najradije ne bismo niti spominjale te događaje. Nisam se usudila ni progovoriti, kao da mi se jezik zavezao ali sam ipak čula drhtavi glas seke koja bi mu rekla da smo dobre, da se posvađamo ali i pomirimo i da se volimo. A kad bi to začuo, posegnuo bi u svoju torbu i izvadio nam darove. Bilo je tu olovaka umotanih u kilometarske celofanske trake, naranči i jabuka, bombona u šuškavim crvenim papirićima. I obavezno zlatna šiba! Najsretnija bih ipak bila kad bi dobivši i mamin odgovor da sam bila dobra, otišao, jer sam konačno mogla odahnuti od pitanja i posvetiti se darovima.

U toplim zimskim večerima, smirena u društvu svojih roditelja, sestre, bake i dede, raspričala bih se, žuboreći kao potok o svemu što me sv. Nikola ispitivao. Ponekad bih se čak i nadmeno nasmijala sjetivši se da sam ga prevarila, prešutjela neku nepodopštinu, iako se činilo da on previše detaljno poznaje sve moje istine i tajne.

Godine su se redale, a sv. je Nikola bio njihov postojani lik. A onda sam jedne večeri ušla u kupaonicu i vidjela nad kadom obješeno ovčje runo koje me podsjetilo da je te večeri sv. Nikola imao isto i crv sumnje se usadio. Pronicljiva, uporna i istinoljubiva, kakva sam oduvijek bila, morala sam riješiti zagonetku. Došla sam do tate, sjela mu po običaju u krilo i pitala kako je moguće da je koža koju je nosio sv. Nikola, u našoj kupaonici, te kako je on gorljivo nijekao tu mogućnost  sve više sam počela povezivati neke sličnosti; kožne rukavice i žutosmeđu torbu dok na kraju nije priznao da je sv. Nikola - on. Iako sam osjetila da me prožeo ponos uspjeha u otkrivanju tajne kao da sam zamijetila iskru razočaranja u očima svoga tate, jer – čarolija se raspala poput mjehurića. Tada sam intuitivno shvatila da neke stvari valja ostaviti onakvima kakve jesu pa makar bile obmana.

Moga su svetog Nikolu od tada zamijenili darovi koje bi sestri i meni javno predavala baka uzgred ponavljajući šestoprosinačku mantru: „Ovo vam je donio sveti Nikola….“ Zajednički bismo se smijale i pregledavale hulohopke, papuče ili druge sitnice.

U kasnijim godinama, sve do 15., sveti se Nikola premetnuo u Djeda Mraza u tatinom poduzeću, no nikad više nisam osjetila ushićenje kao tih davnih dana.

Djeda Mraza je potom s manje ili više uspjeha zamijenio Djed Božićnjak, a djeca su umjesto prepuštanja čaroliji slušala rasprave odraslih, je li za naš sustav i vjersku pripadnost primjereniji naziv Djeda Mraza ili Djeda Božićnjaka ili možda ipak svetog Nikole. No istina je da je to djeci zapravo savršeno svejedno sve dok čarolija postoji i traje.

Podarimo stoga dječjim očima i srcima radost iščekivanja i darivanja sve dotle dok se čarolija ne raspline sama od sebe ......