Tatina princeza

Koliko smo u školi pisali sastava o majkama, pjevali za Majčin dan; nabrali smo kiticu najljepšega cvjeća, dat ćemo ga majčici nek je prati sreća. Moja majka je najstarija sestra, ima dva brata i tri sestre,  uvijek je brinula, i dan danas brine o svim obiteljima, uvijek je svima na pomoći i ona je uistinu majka kraljica. Ali ja sam tatina princeza. Sigurno ste čuli za ona opravdanja, ma takav je jer je rastao u obitelji bez ljubavi i podrške, u njegovoj obitelji se nikad nije držalo do toga i sva druga nebitna opravdanja. Moj tata se rodio u Rijeci 1947., djetinjstvo proveo u Marčani, obitelj zasnovao u Medulinu. Njegova mama Marija je bolovala od epilepsije i bila je radi te bolesti izrugivana u selu, njen muž Franjo vrlo tašt iz još taštije obitelji nije se mogao nositi s njenom bolešću i navučenon sramotom, napustio je obitelj otišašvši u Rijeku gdje je živio s drugom ženom, novac za obitelj slao je svojoj sestri Veroniki koja bi veći dio novca zadržala za sebe. Moja baka je bila prisiljena prositi po selu kako bi imala što dati jesti svojoj dvojici sinova. Tata priča kako je bio više gladan nego sit, i kako bi njegova majka kad bi bila u bolnici, bolnički ručak čuvala za njih, doslovce je odvajala od svojih usta. Moj tata rijetko i nevoljno priča o svom djetinjstvu punom boli i rana koje dan danas nisu zarasle. Imam starijeg brata sedam godina, dok me mama nosila u svojoj utrobi imala je ogroman stomak i kako u ono vrijeme nije bilo ultrazvuka mislili su da nosi blizance, i imena su bila: Neda i Mira. Na kraju sam došla ja i mama mi je dala ime Željana, kako sam bila dugo željena od tate, a tata kaže da je na kraju ispalo Željana Neda Mira. I moja rana sjećanja predškolske dobi je velika povezanost s ocem, gledala sam u njega kao u Boga, kad god bi odlazio iz kuće trčala bih za njim, koliko puta bih kao pas trčala za autom dok je odlazio na kuglanje i iščekivala kad će doći. Ta moja ruka u njegovoj ruci, moje srce se najviše njemu veselilo. Uvijek je putovao po svijetu i svima donosio darove, ne samo svojoj obitelji nego cijeloj svojti i radnom kolektivu.

Dan danas imam njegove darove iz Francuske, Njemačke, Egipta, Grčke... Prvi parfem kupio mi je tata Cašmir od Choparda. Mama mi je kupovala feik barby, ali tata mi je kupovao prave Barby koje su dočekale njegove unuke. Trenirala sam atletiku i tata mi je uvijek kupovao najskuplje patike, kad bi otišli u grad, što god bi oči poželjele on bi mi ispunio, dan danas znamo zajedno ići u shoping. Tako mi je bilo slatko kad bi mi kupio skupu stvar odmah bismo se dogovorili prije nego smo došli kući koju ćemo cijenu reći mami koja je bila izuzetno skromna. Moj prvi dar kojeg se sjećam za 5. rođendan bila je žuta majica na Štrumpfove i fotoalbum na mačkice. Možda najdraži rođendanski dar je bila srebrna Pony bicikla, koja radost, koje ushićenja tog jutra kad sam ugledala svoju ponicu. Sjećam se zlatnih naušnica na suze koje su bile onda trendi, našla sam ih u džepu prije samog rođendana, pa sam glumila iznenađenje. Tata je uvijek skrivao slatkiše od mene po čitavoj kući, a ja sam imala tako dobar nos, našla bih čokoladu, bombonjeru ili konfete na tako bizarnim mjestima. Danas moj tata skriva slatkiše unucima, ali kako je današnjoj djeci sve dostupno za njih nema čari u traženju. Za vrijeme maminog izbivanja iz kuće kuhao nam je s posebnom ljubavlju, uvijek dodavao posebne začine jelima i napravio ih posebnim. Kad god bih zgriješila imao je ogromno razumijevanje za sve moje greške i dugim razgovorima i uvjeravanjima vraćao me na pravi put. Tata je uvijek moje trnovite putove posipao svjetlošću kako bi me njegova svjetlost ohrabrila, osnažila i osvjestila. Mnogo aforizma mi je od njega u glavi ali ovaj mi je najdraži: budi zahvalna i  zadovoljna s onim što imaš, a potrudi se da ostvariš ono što želiš.

Jednom sam s mužem razgovarala o ljubavi, ljubavi koju osjećam prema roditeljima, bratu, mužu, djeci, prijateljima, kućnim ljubimcima... Bez razmišljanja rekla sam mužu kako najviše na svijetu volim našu djecu, a muškarac koji mene voli bezuvjetno i najviše na svijetu je moj otac ne razmišljajući o muževim osjećajima. Malo sam ga povrijedila ali sam priču usmjerila na naše dvije kćeri, i pitala sam ga; misliš da će tvoj zet voljeti tvoju kćer kao ti? On je odgovorio: nadam se i želim vjerovati u to. I doista je moj muž blagoslovljen ženama, vrlo često nakon ručka prilegne na kauč i pozove nas tri cure; ja bi se mazio koja će prva, pa se bacamo po njemu. Gledajući svoju stariju kćer i njihov odnos toliko puta uhvatim sebe i svog tatu i Bogu sam zahvalna na tom velikom daru ljubavi. I moram za kraj podijeliti s vama što sam pročitala u tajnom spomenaru kćerke; Tatu volim jer se mazi sa mnom, jer mi sve kupi i znam da me jako voli. Mamu volim jer se brine za mene, kuha što volim i piše zadaće sa mnom. Povijest se ponavlja