![[REGISTRIRAJ SE]](/css/cssimg/buttons/registriraj_se.gif)
Kad su se tartufi počeli zagrijavati, moja je prijateljica koja nikada do tada nije jela tartufe zavikala: Ovdje curi plin!
- Objavljeno:
- 16.03.2007.
Uvijek sam se pitao da li neki ljudi uistinu vole neku hranu, jelo, operu, klasičnu glazbu ili punk, techno ili je to samo zato što je to neka moda ili društveno prihvatljivo ponašanje. Tartufi su skupi i nisu dostupni svima. A budući da gljive volim više nego što je to uobičajeno, zanimalo me zašto ljudi vole ili ne vole tartufe.
I eto eksperimenta.
Napravio sam crne tartufe prijateljima s otoka na najjednostavniji način. Dakle, jednostavno zagrijani crni tartufi na maslinovom ulju i palenta kojom su poliveni. Inače jela s tartufima najviše volim kad su najjednostavnija da bi isti došli do izražaja. Sve drugo me kao ljubitelja gljiva ni ne zanima.
Otočani su kao i većina naših ljudi skeptični prema gljivama i prava je sreća da se pečurke iliti šampinjoni mogu uzgajati.
Kad su se tartufi počeli zagrijavati, moja je prijateljica koja nikada do tada nije jela tartufe zavikala: Ovdje curi plin! Ovdje curi plin! Ja sam samo mahnuo rukom i pokušao objasniti da su to – tartufi, ali i druga je moja prijateljica vičući potvrdila tezu da ovdje curi plin.
O.K. Curi plin - kažem ja i donesem tartufe na stol.
S priličnim nepovjerenjem ih pojedu, ali sumnja i dalje ostaje… ili curi plin ili tartufe treba jesti barem dva-tri puta da se o njima postane ovisan. Isto je i s operom… ili punkom.
Autor slike: salsedine
- Autor: Željko Šatović, G.U.L.A.
Pisao sam za razne novine (Polet, Jutarnji list, Globus, Studio, Playboy). Zanimaju me povijest i antropologija hrane te lov na smrčke.
Tagovi ( Što su tagovi? )
Tagiranje sadržaja jedna je od mnogih privilegija registriranih korisnika coolinarika kluba. Registrirajte se, pa da počnemo!
28 komentara
Komentiranje je jedna od mnogih privilegija registriranih posjetioca. Registrirajte se, besplatno je!
Moje akcije
Preporučeni sadržaji
Više o namirnicama
Klub Coolinarika
Cool Chef
ratatouille- perth, Australija
Život u dalekoj Australiji nije ju spriječio da bude dio cool ekipe. Sklona je eksperimentiranju u kuhinji, a rezultat su zamamna jela koja marljivo bilježi fotoaparatom. Čestitamo!
Odrasla sam u blizini Livada (Motovunska šuma, za manje upućene) i tartufe jela odmalena. Sjećam se da bi mi za svaku završenu godinu studija otac poslao šaku tartufa (bijelih, da se razumijemo!?) za nagradu. Nisam znala gdje ih držati, pa sam ih u dogovoru sa cimericom stavljala na prozor između dva stakla. Ona, također Istrijanka, je uvijek znala reći “Hej, kada bi ovi dundeki znali koliko ovo vrijedi… valjda misle da držimo kamenje na prozoru!”
Na večeru s tartufima bi bili pozvani samo oni koji su zaslužiti takvu čast!
Ja=polu-otočanka o-bo-ža-vam gljive, valjda zbog polovine ovog polu; zbog druge polovine – ustrtarena s probavanjem nepoznatih gljiva…
Ah, tartufi… žicala sam ih od Šefa za Božić, a on (srca kamenoga!) odveo nas na najobičniji bakalar koji smo ionako imali doma. Bolji, dakako.
ukusni ili ne
mirisni ili ne
stvarno nije uputno stajati ni na jednu poziciju
kao u ostalom za bilo koju hranu
mnogi ljudi se gade na najuobičajenije namirnice stoga kome ih voli OK, a tko ne također postavio bih pitanje:
volite li debele sočne crve na žaru ili možda meso zmije ili psa
ako ne baš vam se čudim jer i to neki ljudi jedu :) zanimljivije o tartufima je da su najčešće prošli kroz ruke
siromašnih a završili na tanjurima bogatih
jedni ih mukotrpno traže radi zarade, a drugi ih skupo plaćaju radi užitka
Je, stanovnici Pleneta jedu i štakore i skakavce i mačke i mrave, a cijela stvar je u tome – hoćeš li probat il nećeš; ili kad probaš – hoće li ti se svidjet ili neće?
Da sam se rodila samo 500 km istočnije ne znam bih li ikad jela škampe; brate – stvarno izgledaju nikako, ko nekakvi crveni pauci. Il dagnje, božemeprosti, ne za ludu – u svim primorskim dijalektima imaju naziv “pizdice” (s talijanskog je jednak prijevod) – tko bi to želio jesti? Tripice, mislim da se u unutrašnjosti nazivaju fileki, kad promisliš o čemu je riječ... uf, smuči ti se! U Dalmaciji su u ratno doba na cijeni bili morski krastavci – trpovi, to trebaš vidit kako izgleda; također i morske alge, a ima pregršt dobrih recepata s njima, al trenutačno su u điru dalekoistočne verzije na isti đir. Rebac (=vrabac) na tingul ušao je u legendu. Oko dobroga dijela naših užitaka netko se debelo namučio za nikakve pare. Što je s kavom, bananama, paprom, solju, kakaovcem, da spomenem samo ove svakodnevne dijelom gušte, dijelom potrebe? I koliki trud je potreban za održavanje najobičnijeg vinograda? Oko toga se netko tare iz dokolice?
Ljudi koji nam omogućavaju ove proizvode, to rade za golu egzistenciju, a netko tko nađe dobar tartuf može “dignit sve četiri u zrak” na par godina. Ko što su nekoć u Americi tražili zlato il naftu: znaš zašto se tareš!
“jedni ih mukotrpno traže radi zarade, a drugi ih skupo plaćaju radi užitka” kažeš za tartufe. A pogledaj cijenu najobičnije kave: koliko se onaj tamo čovik satrao oko nje da bi doma donio ništa? Pritom je jeftino plaćamo.
I istina je da se tartuf koristi gotovo kao začin, al zbog začina su u povijesti vođeni ratovi, ne manje opaki nego danas zbog nafte.
o ukusimma ne raspravlja
te da je glupo razmjenjivati informacije
tipa odoba A: njam, njam osoba B: fuj bljak
i tako do iznemoglosti a da su tartufi začin smatram stoga
da ih se dodaje u malim količinama
a nisu primarna namirnica u nekom jelu ono o siromašno bogatoj relaciji
rekoh kao zanimljivost
a ne kao namjeru da pokrenem pobunu
protiv konzumacije istih
tako da baš ne vidim razlog
da se traženje tartufa uspoređuje sa naftom
osim ako nije u kontekstu naslova
tj tartufi ili curi plin kavu, papar, banane itd po uloženom radu
i potrošnji
ne možemo uopće uspoređivati s tartufima
jer su to široko rasprostranjene namirnice
i konzumiraju ih u svim slojevima društva
tartufi su prava poslastica. toplo preporučam svima unatoč “mirisu”. pod navodnike sam stavila jer se nemože reći da smrde, baš suprotno. u mene isti slučaj kao kod janjetine – mnogi kažu da smrdi. al kad jednom probate.. ista stvar sa tartufima.
On nikom ne želi soliti pamet što se treba jest a što ne, ni svojim prijama ni nama ovdje, na svoj način govori o predrasudama prema nekim namirnicama, više na način “matere”: Probaj, mila, ovo ti je dobro, ili: Aj, zlato, samo malo, ovo ti je zdravo. Nema tu ničeg drugog.
Ta, zar svi mi ne želimo druge nagovoriti na ono što se nama samima sviđa, bilo važno ili ne?!! Mene su kroz djetinjstvo nagovarali na cikoriju (nikad je nisam zavoljela) i na ciklu (danas je tamanim) – koja jesu zdrave. Danas me tlače s nekakvim kolačima do kojih mi uopće nije stalo i niti malo mi ne bi poboljšali krvnu slike; dapače. Al to rade jer im se kolači sviđaju, a mene vole, pa žele da s njima dijelim ono što im se dopada. Nema ničega lošeg u tome kad želiš s ljudima do kojih ti je stalo dijeliti i strast za nekim okusom.
Motion, ja uopće ne kužim što si nam ti htjeo poručiti. Istina je da se okusima ne raspravlja no isto tako imamo pravo iznijeti svoje viđenje nečega. U protivnom možemo zatvoriti ovaj sajt.
o ovo o skupoći tartufa mi je još manje jasno- ima toliko skupih stvari na svijetu. No i ljudi koji si ih mogu priuštiti. Tartufe barem ne skupljaju malena dječica kao što je slučaj s mnogim proizvodima dostupnim širokim masama i jeftinim upravo zato što netko izrabljuje maloljetnu radnu snagu.
Nemogu odrediti da li je to Toskana u www.flicku. ako je mogu ti reći da je obožavm.
Ja sam našla fin recept tatarskog bifteka sa tartufima, to mi je zvučalo kao pomodarsko jelo.
Trebala sam bit bubnjar u nekakvom punk bandu (naglasak na “trebala”), al momak (ljubav do smrti, dakako) mi rekao – il on il bubanj; ja izabrala njega pa ga ostavila nakon 3 miseca. I nikad od mene nije postao bubnjar. A podučavao me veliki Hrvoje Barić Grop u skladištu s jajima ispod splitske Ljepotice… Danas sam lipo mogla dilit autograme, u međuvremenu bih sigurno i propivala, pa bit na telki ko one bakic iz VIS Lutke (zamislite samo HRT-ov doček neke Nove), posjetit Glumčića… umisto slinit za tartufima.
sa teksta o tartufima odosmo u skladište jaja
bubanj (blistavu karijeru) ostavimo zbog jaja
operu ne volimo gledati zbog starih jaja
tartufe uživamo iz uvjerenja da će jaja bolje raditi i zašto onda ne spojiti jaja i tartufe u jednu bajkovitu
fritatu u kojoj dominira jednostavno i zagonetno pa tako imati spoj stvarnosti i bujne mašte i još to podijeliti s onim
kojemu je bubanj smetnja ljubavi
a ako se jaja budu osjetila na plin jednostavno ga upitati
jel on to sjedio na plinskoj boci ili je otkrio novu metodu
za traženje tartufa, mada sumnjam jer postavljati ultimatume tipa ja ili bubanj govori samo da se broji u jednu
od životinja tragača za tartufima a ne laje u zdravlje i uživajte u svakom trenutku života
pa makar morali jesti samo fritatu a o tartufima
čitati u komentarima na coolinarci ps
još uvijek sam u okviru teme jer spomenuh tartufe i plin ;-)
Naime, ja se ovdje “upucavam” Šatoviću već par mjeseci, a ti malo kaskaš... “Upucavam” se njemu jer je pisao za Polet, moja je generacija (više-manje koja godina) pobunjenika. I jer je pismen. I duhovit. I inteligentan. A nije zatucan. I ne izvrće, ne izvlači iz konteksta, pa ga ne trebam pitat što je pjesnik htio reći.
Dakako, ovo “upucavanje” dobar je materijal za Tvoj sljedeći odgovor. Radujem se tome što te nadahnjujem…
Za mene je delicija ono što ja odlučim i što se meni sviđa, što je meni ukusno.
Tartufe nisam probao ali budem iz čiste radoznalosti, a da im je cijena bezobrazno visoka , je.
Nego , nešto sam si razmišljao.Preko godišnjeg odmora ili kad je već sezona tartufa, kupim si odojka pa s njim u Istru i nek traži tartufe.Kad završi sezona a ja nakupim (obogatim se) puuuno tartufa , moj odojak će već biti dobar za krmiće i eto veselja i novaca i svega!!