Mali prilog grupi ljubitelji Sarajeva. Ovih dana trebao mi je dokument iz Sarajeva. Obratila sam se putem e-maila opstini Ilidza i u vrlo kratkom roku mi je dostavljen bez ikakvih troskova. To me je iznenadilo i obradovalo. Zaista za pohvalu i to javnu. Zahvaljujem se nadleznima u opstini Ilidza.
Niti sam od pera, niti od velikih reci, al' eto me pisem. To ce samo reci da je opet srce pobedilo razum, da je ljubav nadjacala stid zbog neukosti.
Sarajevo i ja upoznali smo se u leto davne 1986. Zavoleli smo se na prvi, drugi i sve ostale poglede. Druzili smo se predivnih mesec dana. U njemu sam dozivela mnogo toga po prvi put. Prvi put sam na Bascarsiji jela jagnjetinu i pojela ceo kilogram, iako sam prethodno izjavila da je ne volim. Prvi put sam se penjala zicarom iako se plasim visine. Prvi put sam dozivela temperaturu ispod nule u mesecu junu, i prvi put u zivotu obukla perjanu jaknu. Bio je to moj prvi susret sa Jahorinom te davne 1986., meseca juna. Prvi put sam jela burek s mesom, jer nisam znala da se ono sto ja zelim zove sirnica. Prvi put sam se vozila fijakerom i prvi put u zivotu na ILIDZI rekla DA 14. juna te divne 1986. Bilo je jos mnogo toga po prvi put te divne, davne 1986. u SARAJEVU.
Proslo je od tada ravno dvadesetpet leta. Mnogo toga se promenilo, ponesto sam i ja zaboravila. Al' pamtim jos jutarnju rosu, boju neba u zoru, vetar na Jahorini, miris pecene jagnjetine. I osecam zivo ono najvaznije ljubav, drugarstvo, gostoprimstvo, a to se ni danas promenilo nije.
Ja u Sarajevu mesec dana, Sarajevo u meni dvadesetpet godina.
:(Još nema komentara