Uvijek kad čitam knjige, a čitam ih otkad sam naučila čitati, uz sebe imam papir i olovku i lijepe misli pametnih i talentiranih spisatelja i spisateljica, zabilježim. Ovom prigodom prenosim vam lijepe i istinite misli o rukama i srcu! Napisala ih je Zdenka Andrijić u svojoj knjizi „Kamo odlazi ljubav nakon što nas ubije“
„Ruka je simbol snage, vlasti, pomoći, zaštite.Ona otkriva našu djelotvornost, sposobnost posezanja za onim što želimo, ali i spremnost davanja. Neke su je civilizacije smatrale produžetkom duha. Slika ruku u molitvi jedna je od najsnažnijih slika koje oko može vidjeti. Ruke mogu biti podignute i u predaji, kad se njihov vlasnik potpuno prepušta sudbini osvajača.
Dati nekom svoju ruku, znači odreči se slobode upravljanja vlastitim životom. Polaganjem ruku prenosimo svoju snagu na drugu osobu, ali i božansku iscjeliteljsku energiju kojoj smo tek kanal, običan provodnik (iako će mnogi od nas, u svojoj ljudskoj bahatosti, sebe nazvati iscjeliteljem).
Da, ruke su važne. Iz lakta kreće djelovanje, s prstima završava. Rađamo se stisnutih šaka, kao da nešto donosimo na ovaj svijet.
Umiremo – ispruženih. Ništa ne možemo ponjeti sobom, samo sjećanje na ono što smo naučili i na one koje smo voljeli.
Zato iz ove priče o rukama ne smijem ispustiti činjenicu da one želju jedne osobe prenose na tijelo druge. Nakon kontakta očima, dolazi kontakt ruku.
Srce – sprava koja ubija. Kad odluči ne raditi. Motor koji životvornu crvenu tekućinu tjera tijelom, rad mu uništava napor, ali i dvije emocije: ljubav i strah.
I kad te dotakne to unutarnje ubrzanje, koža zablista, oči zaiskre, tijelo se izvije. Ljubav nas pokreće, strah zaustavlja. Jednostavno. Što više jednoga, manje je drugoga. Poput dobra i zla, svjetlosti i mraka.
Srce, kažu, može prepuči od tuge. Ali može i uvenuti, osušiti se od nekorištenja. I onda snažno tijelo ugašenih očiju nitko ne pušta do dna sebe. Možda tek pokoja gumena lutka, jednako ugašenih očiju.
Jedna od najljepših priča o srcu, o ljubavi, ona je o sinu, koji je majci, na nagovor žene, izvadio srce. I trčeći šumom s majčinim krvavim srcem, spotaknuo se i pao. A srce je, srce je, o Bože, srce je upitalo:“ Jesi li si se povrijedio sine?“
Zdenka Andrijić: „Kamo odlazi ljubav nakon što nas ubije"
:(Još nema komentara