Riječka tržnica

Volim svoj grad.

Grad u kojem sam rođena, u kojem živim, radim, družim se i ljubim. Grad na obali mora, grad što je zaštićem velikom planinom na zapadu, grad koji gleda na otoke ispred njega, u kojemu žive ljudi različitih nacionalnosti, koji je uvijek bio otvoren i tolerantan, grad rock-a, grad jedne druge kulturne scene, grad koji čuva svoju primorsku tradiciju mesopusta (karnevala), zvončara, morčića, mlekarica, maneštre. Grad kojeg i danas svojataju Talijani, grad u kojem je stvoren prvi torpedo, u kojem je prvi put fotografiran let pušćanog zrna, u kojem su se u 20 st. ravnopravno koristila 4 jezika (hrvatski, talijanski, mađarski i njemački).

Volim svoju Rijeku.

A najviše od svega volim njenu tržnicu, placu, pjacu, pijacu, market . I ovo je priča o njoj.

Drage su mi njene nonice što prodaju radić, rigu, matovilac i zelenu salatu, one druge koje nude jarko narančastu mrkvu cukerin, snježni karfiol i  zelenu brokulu. Upečatljive su mi njihove izbrazdane, smeđe ruke, ruke zemlje, ruke lopata. Kruti prsti i smiješne oprave kompletno stilski nespojive, a opet u stilu. Savršenom stilu s tržnicom.

I muškarci su dio nje, velike težačke ruke, isprane majce kratkih rukava, preplanula lica što nose vreće krumpira, paprika, kupusa na svojim ramenima i kašete riba na podlakticama. Njih se potom čuje kako nas dozivaju i prizivaju da se barem približimo štandu, da im damo nadu kako ćemo kupiti taj krumpir i luk  što nose pa da se utješe i znaju zašto ih kosti i leđa bole svaku noć pred počinak.

Hodala sam ovu subotu među štandovima, bankarelama iznad kojih su stajali šareni suncobrani. Čulo se: "... ala lipe kapule, kumpira, rotkvic", "Gospodična ćete malo jagoda?", "Koliko je?", "10 kun", "Izvolite mlade kapule, izvolite! ..."

Žamor u svoj svojoj glasnoći ovaj je puta ukazivao na život. Jer zaista, gdje ima više života na jednom mjestu osim na tržnici. Ljudi hodaju, ljudi govore, tapšaju jedni druge, pozdravljaju se, sagibaju se, smiju se, dozivaju, pljuju, kašlju, dijele, uzimaju, znoje se, brišu, puše, jedu, piju, udišu. I postaje tako savršeno u tom kaosu.

Riječka tržnica nije mlada tržnica, ona je stara riječka gospođa, spomenik kulture jedne ere, jednog grada. Od sveg u njoj najljepša mi je ribarnica. Velika, prostrana, vlažna i mirisna.

Ribarnica što liči na kazalište. Da, kazalište. Nimalo na mjesto gdje stoji klizava riba. A kad uđete, ako ste ljubitelj riba, onda uživate. Velike kamene površine na kojima je izložena riba stoje ovdje od izgradnje. Zamislite sve te godine od 1865. i sve te ljude što su ovdje prodavali, nosili kašete, izbacivali rubu, vikali, smrzavali prste u ledu, smrdili po povratku u svoje domove. Zamislite svu tu ribu koja je izlovljena svih tih godina i ljude koji su ju kupovali pripremali na lešo, na gradele, frigali, pekli, solili, sušili, stavljali u marinade, jeli sirove, radili buzare.

Prošlo mi je  to kroz glavu dok je moj dragi kupovio ribu za nas. Volim miris ribarnice. Nagovara me da pripremam ribu. A meni to ne pada teško. Nimalo. Baš smo u subotu napravili buzaru od dagnji ili kako ih još zovu pedoća, mušula, dagnica.

Kupili smo oslić, šarune i inćune, a smješila nam se plavica i list, šepurili se brancini i orade, izvalila se lignja, raža i morski pas, zacrvenile se škarpine, trilje i škampi, crnile se sipe, zatvorile se dagnje, ostrige, jakovljeve kapice i kunjke.

A kad izađete iz ribarnice dočeka vas pogled na šarenilo proljeća u svim plodovima koje daje, šarenilo što se razljeva po drvenim klupama štandova, šarenilo suncobrana i odjeće. I što još napraviti nakon užitka za oči i nos. Popiti kavu i pojesti najbolji burek u gradu, sjesti na kamenu terasu jednog malog tržničkog kafića i guštati.