Putovanje u Kruševo:Priča treća

PRIČA TREĆA

I krenuh ja tako vlakom , a srce poskakuje , meškolji se , puca po šavovima , a opet cijelo i puno.

U kasne noćne sate u Beogradu me dočeka Smotuljčica natovarena kovčegom, slikama , mojim pismom i zdjelom ( to sam do nje poslala po Mirjani dok još nisam bila sigurna kako ću ići) i šeširom koji je poslije lovio po tračnicama mladi policajac.

Krenuo vlak prema Skopju , a ja sve mislim vara me , nikuda ne kreće , već stoji u mjestu , meni iz inata, jer zna kako bih tako rado da se premetne u nadzvučni zrakoplov i za tren bude tamo gdje srce i duša želi.

Srce želi , ali vrijeme se ne da prevariti , jer teče onako kako njemu odgovara , pa sviđalo se to meni ili ne .

Traje ta vožnja beskonačno u tišini malog kupea spavaćih kola u kojem se samo čuju isprekidani udisaji i izdisaji dvije osobe, Amne i mene.

I nisu to ujednačeni udisaji već isprekidani , ponekada glasniji , a onda tiši , ponekada brži , a onda sporiji , reklo bi se da smo na izdisaju , pa onda da spavamo , ali ni jedno ni drugo .

Mi samo sklopljenih očiju upijamo svoje misli i vodimo ih tamo kamo i mi idemo i sve nešto krijemo jedna od druge , a sve znamo jedna o drugoj i opet se pretvaramo kako spavamo čekajući jutarnju kavu koju nam donese ljubazni domaćin da nas razbudi i pripremi za izlazak.

I konačno Skopje , iznošenje stvari , kupovanje karti za Prilep i smještanje u autobus.

Sve mi to radimo bez puno riječi bojeći se prekinut ćemo jedna drugoj najtananije misli o krajnjem  odredištu.

I tu na trenutak dolazim stvarnosti i iznenadim se ugodno putevima kojima se tako lagodno i lijepo putuje i odmah se sjetim mojih bosanskih koji su izlokani i zakrpljeni i bi mi drago da Makedonija ima takve puteve, a onda opet utonuh u svoje misli i snatrenja.

I sve tako do ulaza u Kruševo koje bih propustila da me Amna ne trgnu i reče „Gledaj!“, a ja kao u polusnu ugledah široko raširene ruke i najljepši osmijeh na svijetu i shvatih TU SAM!

(nastavak slijedi)