Priglavci bosanski , šareni ...
PRIČA DEVETA
Sjela sam do Tvoje majke , majka do majke , žena do žene, druga do druge.
Otkačim šarene , bosanske priglavke , dadoh joj ih u ruke i rekoh kako sam ih za Tebe plela kako Ti zime kruševske ne bi bile prehladne , a njezine se oči ispuniše suzama i dugo milovaše priglavke kao da Tebe miluje.
Pitaše me jesam li ih sama plela ,a ja potvrdim iako skoro nisam čula što mi govori , jer sam osjećala kako neka jaka energija struji kroz mene dok me milovala po ruci.
Uh , kad bismo bar mogle vratiti život dvije , tri godine unatrag pa da te zajedno zagrlimo, pa da nam objema zapjevaš „ Vjeruj mi…“, uh kad bismo mogle…
Odnekud iza sedam mora i sedam gora vjetar donese miris Tvoje duše , sladak i prijemčiv i zalijepi nam se objema za srce i dušu i grije nas i sladimo se tim miomirisom.
Mrak nas zaogrnu svojim plaštom i mi se rastadosmo , a da nismo ni znale da smo skupa bile , jer iako tjelesno udaljene , naše su misli bludjele skupa.
Obje smo čekale kad ćeš nam reći kako želiš da još ostanemo , kako se nisi nagledao majčine ljepote i dobrote i kako jedva čekaš da opet Tvoj dom posjetimo.
I da znaš da hoćemo , sve dok smo žive.
I nije da se poredim sa Tvojom majkom , samo mi žao što moguće nije bilo da Te obje rodimo , da Te obje odgajamo, da…
I nije da se poredim sa Tvojom majkom , Tvojim najvećim blagom , ali osjećam kako bi i mene volio barem malo manje nego što nju voliš.
Izmiješala se osjećanja i žudnje, magle i vjetrovi , snjegovi i kiše , mjesečina i sunce i ja polako krećem niz ulicu i slušam dječju graju i shvatim kako je život lijep.
( nastavlja se )
:(Još nema komentara