Izašla je nova knjiga Michaela Pollana - 'Cooked'.
Michael Pollan ostaje i dalje po svom. U smislu da ljudska vrsta treba nastaviti jesti – hranu. U umjerenim količinama. I uglavnom biljke. Međutim, ovoga puta svetom trojstvu dodaje kako hranu treba i – skuhati!
Profesor novinarstva na sveučilištu Berkley otkriva ono na što na našim podnebljima najprije pljucnemo, pa odbrusimo nešto o 'toploj vodi', 'prodaji magle' ili 'foliranju'. I Amerikanci posjeduju slične metafore, ali ih koriste u drugim kontekstima. Tako je prezentaciji njegove nove knjige u New Yorku, prisustvovalo nekoliko stotina ljudi. Ili bolje rečeno, sljedbenika.
Knjiga „Cooked“ nije ništa novo i revolucionaro poput „Omnivore Dillema“ ili „In Difense of Food“. Što samo po sebi predstavlja uspjeh. Jer, nastaviti slijediti svoj instinkt, uvjerenja i iskustva, bez obzira na sve, jednako je pobjedi!
Kako bi se lakše čitala, knjiga je podijeljena na četiri poglavlja: vatra, voda, zrak i zemlja. Svakom od četiri elemenata posvećen je recept. Vatru predstavlja 'svinjska plećka na žaru', koju osim što je potrebno ispeći, treba i nadimiti. Vodi jelo poznato pod imenom 'pasta alla bolonjez'. Zraku kruh pripremljen s prirodno fermentiranim kvascem, a zemlji kiseli kupus.
Povratak na jela koja zahtijevaju ono što nam postaje najdragocjenije, tj. vrijeme. Svakako hrabro, ako se obraćate naciji koja 28 minuta dnevno kuha, a 30 gleda gastro tv emisije. Pollan s entuzijazmom govori o vlastitom iskustvu iščekivanja prirodnog kvasca da nabubri, jogurta da fermentira, kupusa da se ukiseli, mrkve da izraste. Biti sposoban sam proizvesti hranu, znajući da vrijeme radi za tebe, posebno je zadovoljstvo.
Ova je knjiga također, i opet, vrsta manifesta protiv najrazličitijih mirakuloznih dijeta i proizvoda koji će nas učiniti stogodišnjacima, onih s naljepnicama 'low carb', 'fat free', 'hight protein', 'no sugar', raznih praškova, sokića, pločica, koje se konzumiraju slamčicama i rukama. Uz riječ 'hrana' sve češće vezujemo pridjeve 'zdrava', 'funkcionalna' i 'obogaćena', zaboravivši da smo još donedavno o dvosatnom ručku kod svekrve govorili kao 'božanstvenom', istovremeno se diveći izvezenom stoljnjaku i srebrnom escajgu.
Zar su ta (romantična) vremena zauvijek prošla? Da li ćemo dobiti bitku za zdravlje naše djece i budućnost planeta tako da ih naučimo oguliti jabuku, skuhati krumpir, ispeći jaje? Pollan nas uvjerava da najviše što možemo učiniti za svoju djecu jest naučiti ih kuhati pravu hranu, koristeći prirodne sastojke.
'Kuhanje nije gubitak vremena', ponovio je autor nekoliko puta tijekom prezentacije. Zvučalo je ko' poezija za moje uši.
:(Još nema komentara