Pogled s mora

Ovo doba godine je najljepše za ploviti našom prekrasnom obalom. Kada god možemo, muž i ja,  ukrademo nekoliko dana za plovidbu. Rijetko smo kada na brodu sami, često imamo goste, ali uspijeli smo iščupati nekoliko dana i sami krenuti dobro nam znanim putevima. Morskim. Molali smo cimu i idemo....

Planiramo obići Hvar, Palmižanu pa krenuti sjevernije prema šibenskom kanalu i meni najdražem mjestu na svijetu, Kornatski arhipelag. Palmižana je divna, mirna u ovo doba godine kada nema fensi šmensi jahtaša koji na Palmižani moraju biti viđeni u špici sezone jer inače what is the point ako te nitko ne vidi! Temperatura mora je samo za najhrabrije, meni ne smeta, čak mi i na neki čudan način paše ta hladnoća. Kao da bolje znam da sam bila u moru. Muž mi kaže da sam luda! Skoro i da jesam, ali od silne ljepote našeg mora. Sa Palmižane (svaki put kad odlazim sa Palmižane kao da odlazim iz kuće u  koju se neću tako skoro vratiti, tužna sam...) plovimo na Kornate. More je mirno, danju toplo, onako taman, ni previše ni premalo. Pogled s mora, pogled na Kornate, nešto je što nema cijenu. Svaki otočić , svaka uvala , priča je za sebe...Lavernaka, Vrulje, Opat...nema takvih mjesta na svijetu, a vidjela sam dosta svijeta! Noćit ćemo na Žutu, otočiću koji pored Acyve marine ima 2 restorana koji imaju svoje gatove na koje možete vezati brod. Noćenje se ne plaća, ali je nepisano pravilo da u zamjenu za vez u restoranu pojedete barem jedan obrok. Odlučili smo da se ovog puta nećemo vezati u marini, vežemo se na jedan od gatova u jednom od restorana. Tu počinje onaj dio priče koji kvari cijelu sliku i koji ima cijenu.

Gazda nas dočekuje, hvata cimu, dodaje muring, hvali naš brod, hvali svoj restoran, mi hvalimo njega, njegov otok, pijemo domaću rakijicu , družimo se kao da se poznamo godinama. Umorni smo, nećemo večerat, sutra smo na ručku kod njega. Ali kaže on nama, radimo kroasane po narudžbi, samo recite koliko kroasana i od čega želite, donijet ćemo vam ih na brod ili ćete doručkovat kod nas. Naručujemo 6 krasana, 3 od čokolade, 3 od marmelade i ne želimo da nam ih donese , popet ćemo se u restoran.

Ujutro u dogovoreno vrijeme dolazimo u restoran, krasani nisu gotovi ali nema veze, pogled je divan, mjesto je divno, tišina, more i sunce. Rado čekamo. Stižu kroasani nakon jedno pola sata čekanja i nisu onakvi kakve smo naručili. Prazni su, bez čokolade i marmelade. Nismo ništa rekli  jer nekako kao da nismo ni očekivali da nam donesu ono što smo naručili. Ne smeta nam jer nas je obuzela ljepota oko nas pa tko još da sitničari oko kroasana. Stiže naš gazda, pita jesmo li zadovoljni, jesmo li dobili ono što smo naručili. Kažem mu da su krasani prazni ali da nema veze, dobro je i ovako. Neeee, ljuti se gazda, ne dolazi u obzir, ako vam ne možemo ispeć ono što ste naručili onda bolje da zatvorimo, Anteeee dolazi ovamo, ispeci ljudima 3 od marmelade i 3 od čokolade. Mi se ljutimo, ma nema veze, dobro je, nije važno.... ali gazda inzistira da isprave grešku. Stiže 6 novih kroasana i račun. Na računu svi kroasani, svih 12. Svaki košta 15 kuna. (Btw, ni novi kroasani nisu bili onakvi kakve smo naručili, ali od straha šutimo, bojimo se da ovo ne završi nekim milijunskim računom). Malo smo razočarani, ali nedamo da nam ovo pokvari dan.

 Više manje proveli smo dan izležavajući se. Svako toliko sjetimo se naših 12 kroasana, nekako nam nedaju mira, a po mir smo došli. Stiže vrijeme ručka, stiže i naš Ante. A šta biste mi vas dvoje danas ručali, a? Malo ribice, onako na žaru, malo škampića....? Mi smo neodlučni kad Ante ispali, znan ja šta ćete vi, može li malo brodetića? Ma može, baš ga dugo nismo jeli, baš dobra ideja! Ajte vi meni dođite za uru vrimena, bit će gotov brudetić.

Sad smo već potpuno zaboravili kroasane, veselimo se  brodetu. Došli smo na ručak i ovog puta nismo čekali ništa, odmah stiže brodet. Dobili smo svaki svoj tanjur brodeta i malo palente. Onako, nije loš. Nije za past na glavu, palenta nam je malo neslana, ali sve u svemu ,zbog ambijenta, nije loše. Popili smo svaki čašu crnog vina, domaćeg, ne boteljiranog. Pitamo za račun. Stiže. A na računu cifra-1.500,00 kuna. E sad smo pali na glavu! Moj muž ne želi više ništa, želi se samo dignuti iz restorana, upaliti motore i pobjeći sa Žuta. Ja ne mogu ovo prešutiti i tražim objašnjenje. Pitam gazdu kako je moguće da dva tanjura brodeta koštaju 1.500 kuna??? Kaže on meni, e al' stavia sam vam malo jastoga. Ne, niste, kažem ja što je i u redu jer mi jastoga nismo ni tražili. Ne razumin, kaže gazda, a šta vi oćete?

Vidim da nema rasprave, da ova priča nema sretan kraj. Vidim i muža koji sijeva očima da prestanem jer on već pali motore i on odlazi samnom ili bez mene. Sve mu to piše u bijelom oblačiću iznad glave, kao u stripu. U oblačiću je još nacrtano nekoliko gromova i munja.

Odlazimo sa Žuta sa gorčinom, ne možemo vjerovati i pitamo se šta je ovo turizam??? Pitamo se kada ćemo ovoj silnoj ljepoti prirode pridodati i neke druge ljepote koje čine turističku ponudu.

Vratit ćemo se mi na Žut jer nema tog brodeta koji mi ga može oduzeti samo što ću drugi puta brodet skuhati sama.