Pogled odozgo

Od kada smo moje društvo i ja odabrali ovaj komad hridi murterske obale samo za sebe i svoja ljetna izležavanja, pohodim ga već desetljećima i stvarno, kao da mi oko svake godine zapaža milimetar dublje vlastite stope u kamenu, počevši od čistine ispod razraslih borova do tanke crte mora i stijenja.

Poput polarnog sam medvjeda zatočenog u ZOO-u koji i bez lanca pleše: dva koraka naprijed, jedan lijevo, dva naprijed pa natrag. On i nema drugog izbora, a čini mi se ni izlaza do svoga fizičkog okončanja. Ja imam, ali sam izgleda davno podigla nevidljive rešetke pa plešem samo sebi znani ples: dva koraka gore – odlaganje naprtnjače, pet koraka dolje - prostiranje ručnika, tri lijevo - na ležaljku, tri dolje na sunčanje, pet do mora i tako po cijeli sunčan dan. Uz pauzu pod borovima koju mi zadnjih godina produžuje nametljivo i čudno sunce.

Stjecajem okolnosti, preko 15 godina unatrag, ljeta provodim sama što me isprva bacalo u očaj, a onda sam se navikla. Mišljenja sam da je sâm onaj tko to želi biti, a u mojoj se glavi nastanilo cijelo društvo pa možemo razgovarati cijelo bogovetno vrijeme. Postavljati pitanja i davati odgovore. Ponekad se zanesemo pa nam se glas odmrzne i izađe kroz grlo. Tada se trgnem, pogledam lijevo i desno (gore zaboravim) pa opet u trič-trač.

Popodnevna siesta pod borom u mreži, razvukla se na 4 – 5 sati. Ispod me žulja knjiga, olovka mi se zalijepila za nogu, a ja se lagano odgurujem o granu, njišem i kroz spuštene trepavice – promatram.

Neobično, na desnu stranu dolaze samo dugogodišnji poznanici. Ti, s plaže. Uredno se izmjenjuju u prepoznatljivim dnevnim ciklusima. Od pola 11 do 13 stariji bračni par, kao gore spomenuti medvjed, uvijek  na istom mjestu. Ona se sunča u uvalici, on čita na stijeni. U istom položaju jutrom, pa onda u popodnevnoj smjeni. I tako danima. Godinama ustvari.

Do njih dvoje, ručno adaptirana spilja lokalnog pjesnika i zborovođe. U kamenoj škrapi koju je more dubilo i izdubilo, a on dodatno prekrio sasušenom brnistrom, satima leži u nekoj čudnoj polu fetusnoj pozi  i – pjeva. Naglas. Kad ne može stišati gumb na vlastitoj radio postaji, navlači na stopala peraje i pliva do dijela mora kamenitog dna, obraslog travom. Tu se još i sada nađe pokoja periska, a hobotnice hvata štapom. Potom im lupa glave o kamen, čisti i odlazi točno u 16,30. S hobotnicama u naprtnjači. Propisno očišćenim.

Do njegove se vile, u malu pješčanu uvalicu također godinama vraća par kojeg je zanimljivo motriti iz razloga provjere navika. Kojih se uredno drže, kao da su ih ozakonili. Ona pliva i roni satima, on se okupa jednom na dan, ostalo vrijeme spava u hladu. Odlaze u 17 sati.

No, stijene s moje lijeve strane posjećuju samo nepoznati. Još se niti jedne godine nije desilo da bi se iste osobe vratile na tu stranu. Ovdje tipičnosti određujem prema govoru, odnosno državi. Ako naime dolaze Talijani, pogotovo morskim putem, zabava je zagarantirana. Iskrcavanje traje oko sat vremena. Prvo, kruženje oko uvalica, potom svađa gdje će pristati. Onda se šalju izviđači u likovima djece školske dobi koji će privezati konop. Dame i dalje sjede i razgovaraju živo gestikulirajući kao da će tu provesti cijeli dan. Bacanje sidra. Čamac se potom usmjerava malo dalje od obale, uže se zateže, motor diže, pa u vodu ulaze muškarci. Tada započinje iskrcavanje tereta, bez carine, a možda bi trebala jer su zalihe pozamašne. Stolice na rasklapanje, ručni hladnjaci, zdjele s hranom, ručnici, torbe, igračke i obavezno – suncobran(i). Čamac se opet približava obali, čvrsto veže za dvije stijene i tada se iskrcavaju gospođe. Talijani galantno pružaju ruke, pa je klizanje na kamenju svojevrsni tango. Idući sat vremena je posvećen postavljanju suncobrana i traženju pogodnih  i isključivo - ravnih !!!! stijena kao da se to može naručiti. Za ležaljke koje sam zaboravila spomenuti u inventaru. Tada se dame smještaju na ležaljke, djeci se daje voće i štapovi za pecanje, muškarci se glasno dovikujući upućuju u razgled cijelog obalnog pojasa (čitaj: žena), a čamac se ljuljuška. Na zvučnoj skali razgovora s rasponom od 1 do 10, njihovi se ustaljuju na broju 9. Ili 10? Od 13 do 15 je ručak, popodne siesta i ponovni razgled obalnog područja, a od 17 sati započinje utovar i odlazak. Mir!

Nijemci s plaže su posve druga priča. Disciplinirano iskrcavanje traje između 15 i 20 minuta, možda malko i kraće, prisutna je ravnopravnost spolova u podjeli poslova, ne znam jedu li išta, rone i plivaju maratonske pruge, ne koriste prirodni i umjetni hlad i odlaze s plaže kolorirani jarko crvenom bojom. Česi i Slovaci? Nevjerojatno, koje god da su dobi i s kojim god partnerskim stažem, neprestano izmjenjuju nježnosti. Jedu uglavnom kuhani kukuruz u staklenim (?) čašama i piju sokove na hektolitre.

Slovenci glasno politiziraju i dok se Rusi nadglasavaju, Mađari se vole upustiti u međusobne svađe kao i one s ostalim kupačima. Predmet svađe u najvećem postotku jest utvrđivanje prava prvenstva sidrenja ili odabira stijena pod cijenu rezanja brodskih konopa ili bacanja ležaljki u more. Čude se zašto ih baš nitko ne razumije?! U nedoumici se opredjeljuju na polagano ponavljanje izrečenoga i to, opet na istom jeziku. Pa tko bi se sada usudio – ne razumjeti?

Ljuljuškam se lagano dok mi se oči sklapaju.Iznad mene, na granama bora, desetine cvrčaka izvode svoj prodorni koncert u rano popodne. Čelisti, violinisti, violisti, klaviristi, klarinetisti, trubači, bubnjari… izvode odu ljetu i svome kratkom životu.

Mogla bih tako satima, koji, nevjerojatno ali istinito, u posvemašnjoj dokolici jednostavno - lete.

Popodne je, ručak i ljetna jara sve uspavali, tek se poneki odlučili na dolazak po najvećem suncu. Topot njihovih nogu, zvuk biciklističkih kotača ili razgovor ne dopuštaju mi da utonem u san iako se zvukovi doimlju kao da prolaze kroz pamuk.

Snatreći tako, dok već 15 minuta čitam jednu te istu rečenicu iz knjige, prisjećam se ranijih ljeta i napućenosti turistima, prisjećam se kako smo svi doslovno trčali pod punom „ratnom spremom“ preko hridi i preskakali preko manjih provalija do odabrane plaže, samo zato  jer bi posumnjali da će društvo ili par ispred, odabrati „našu“ plažu. Stizali bi zajapurenih obraza i bacali ručnike iznad glava bržih, uz dobacivanje: „Ovo je naše mjesto. Samo naše.“ Z. i ja smo jedne godine otkrili brdsku kozju stazicu od Čigrađe do Malih Doca te smo put skratili za nekih 15-tak minuta. Iako bismo penjući se i ugibajući čičcima dahtali kao da obaramo brzinske rekorde, pogled s glavice brda vrijedio je muke i truda. Znali bismo sjesti i malo odmoriti pod kakvu divlju smokvicu i obavijeni gorkastim mirisom vriska gledati put Kornata i dolje, prema tirkiznoj pješčanoj uvali. Kasnije su vlasnici zemljišta podigli prepreke, pa sagradili kućice u kamenjaru i stazom smo prestali stizati. No ovu plažu i dalje osjećam svojom i dalje strepim hoću li joj toga dana biti jedinom vlasnicom.

Neumorni cvrčci ipak polako posustaju, tu i tamo istakne se još poneki solist, a sunce u dugačkom zlatastom bljesku lagano klizi za Kornate. Lijeni prelet galebovih krila iznad glave i teška kap smole što mi pada na ruku. Uz uvalu, kroz zadarsko-šibenski morski koridor, plovi vjetar zarobljen u jedrima. Sva utrnula izlazim iz mreže pa se vraćam svom dijelu kamena i mora. I moji sugovornici u glavi utihnuli. Pogledom obuhvatim svoje preostale susjede i zaključim iskreno i ovoga ljeta – nedostaje mi društvo. Dogodine ću svakako drugačije.

 Rujna mjeseca 2012. godine.