Plavuša u Kini

Prije otprilike godinu i pol dana put (čitaj posao) nas je odveo u Kinu. Nakon dugog (predugog) putovanja, presjedanja u Frankfurtu, Pekingu, sletjeli smo u naše odredište, "gradić" od 12 mil. stanovnika Zhang Zhou (Zh se čita otprilike "Č", i kinezi izgovaraju ime grada Čang Čou).  Kasno smo stigli i odlučili smo steći prve dojmove ujutro. Naši domaćini rezervirali su nam hotel, kako oni kažu, za strance, na kojem zaista i piše International hotel, zvijezdica 5!! Da taj isti hotel preselimo u Europu otpale bi mu putem barem jedno dvije zvijezdice.

Ujutro počinje naša avantura! Djevojka na recepciji nas na jedva prepoznatljivom engleskom jeziku upućije na doručak. Dok smo lutali labirintima hotela, tražeći salu za doručak, primjetili smo kako se skoro svi okreću za mnom. Prva pomisao mi je bila , a šta ćeš zgodna sam i to ti je to, ali pogledi su bili nekako čudni pa mi je slijedeća misao bila, ajme to nije zbog silne ljepote nego to je zbog ružnoće...Muž me tješi "ma daj umislila si, nije to ništa, hodaj, idemo jest!"

Doručak je bio totalni i kompletni šok. Na švedskom stolu postavljeni lonci u kojima se krčkaju juhe, od iznutrica sa rezancima. Nigdje kruha, nema maslaca, nema marmelade, nema kave...nema ničega što bi se moglo nazvati doručak kako ga mi poznajemo. Kasnije smo saznali da kinezi za doručak uglavnom jedu juhe. Mirisi (ja sam sklonija misliti da je to smrad) koji su se širili prostorijom su neopisivi, ništa slično prije nisam osjetila i nemam s čime usporediti. S mirisom hrane mješao se dim cigareta. Naime, u blagovaoni se najnormalnije puši i gotovo svi puše. Kinezi kao narod vrlo su glasni, jezik im je grlen,  i isto tako glasno , da ne upotrijebim riječ nepristojno, jedu. Dok jedu puše, dok puše jedu, mljackaju, srču, podriguju ....sve! Čistoća je za njih misaoni pojam. Konobari prljavom krpom brišu stolove za kojima jedete, istom krpom brišu ono što se prolije iz lonca u kojem se krčka juha i istom krpom brišu čaše. Šokirani, ali još uvijek puni entuzijazma krećemo u grad da svojim očima vidimo Kinu!!!

Izlazimo u grad, i nakon polusatnog objašnjavanja sa recepcijom napokon shvaćaju da tražimo taxi. Taxi se u prosjeku čeka pola sata. Dok ga čekamo rijeke ljudi prolaze kraj nas i opet...svima sam nevjerojatno interesantna, do te mjere da pokazuju prstom na mene. Sad sam već ljuta, zbunjena, ne shvaćam o čemu je riječ, mužu govorim "vidiš da nisam umislila, pa šta je ovo, šta mi je na licu,zašto mi nisi rekaoooo?....", zbunjen je i on, ali neda se, opet me tješi "pa u Kini smo, čudni smo im jer smo europejci", ali ne, nije im čudan ON, čudna sam samo ja. I napokon shvaćamo, nekoliko dječice staje ispred mene, glasno se smijući , pokazuju prstom na mene i pokušavaju mi dodirnuti - kosu, koja je plava. Kad sam kasnije obratila pažnju nisam svih 15 dana koliko smo bili u Kini vidjela niti jednu plavušu.

Neshvatljivo nam je bilo takvo ponašanje, jer svi smo u životu sreli barem jednu čudnu osobu pa nam nije palo na pamet da stanemo ispred nje i pokazujemo na nju prstom.

Napokon se ukrcavamo u taxi. Ceste su im široke, sa svake strane barem 4 trake . Gomila motora, prastarih automobila i tu i tamo neki "glanc" novi kreću se u neredu u kojem vlada savršen red. Na bicklama voze se četveročlane obitelji, kako ne popadaju, bog zna! Dok voze pričaju na mobitel, glasno, preglasno, općenito provode sate i sate na mobitelu. Vidjeli smo policajca koji stoji na križanju dviju avenija, regulira promet i pri tom priča na mobitel. Na svakom koraku je dućan bijele tehnike (čitaj mobitela) iz kojeg na ulicu trešti muzika, reklame, vozači nesmiljeno trube...nakon nekoliko sati hodanja njihovim ulicama imate osjećaj da vam je glava bila u veš mašini.

U gradu ne postoji kafić ili nešto slično kafiću, gdje bi čovjek mogao odmoriti noge, popiti kavu (kava??? šta je to???) i iznad svega odmoriti glavu od silne buke koja vlada na ulicama.  Pokušavamo i šopingirati ali ne ide nam baš najbolje. Nitko ne priča engleski, ali do te mjere da kad postaviš pitanje "Do you speak english?" oni odgovaraju, aaaa? Ne razumiju ni pitanje. Plaćanje karticom za njih je doživljaj. Na jedvite jade nekako smo se sporazumjeli rukama, nogama i uspjela sam dobit od prodavačice torbicu koja mi se svidjela, muž je krenuo na blagajnu platit karticom i tu je nastalo opće komešanje. Jedna prodavačica je zvala drugu, druga, treću, prevrtale su je u rukama, naravno telefonirale, dozvale četvrtu i krenule je napokon, dvoručno, stavljati u pos aparat. Ne znam tko se više iznenadio mi ili one, kada je kartica napokon prošla obradu i plaćanje odobreno.

Slijedećih dana bili smo u nekoliko restorana, gdje su nas odveli domaćini. Kada vam ukazuju posebnu čast, tada vas u restoranu odvedu u posebnu prostoriju gdje za stolom sjedite samo vi i vaše društvo i zatvore za vama vrata. Kako svi puše ( i ja sam pušač, ali ovo....) možete si samo zamisliti kako ta prostorija izgleda nakon nekoliko sati, jer naravno nikome ne pada na pamet provjetriti prostoriju. Moj muž; koji je nepušač, svaku je večer dolazio zelen u hotel.

Hrana, hm, šta da kažem o hrani? Ono što mi u Europi smatramo kineskom kuhinjom nema veze sa kineskom kuhinjom u Kini. To je spoj čudnih mirisa, okusa, izgleda, svega. Nije nam se svidjelo! Jako nam se nije svidjelo! Sve meni poznato ovdje ne postoji, kolača nema, ne kolača nego općenito slatkog-nema. Kruha nema, kave nema. Imaju neki napitak koji ćete dobiti ako u restoranu naručite kavu , ali to nije ni slično okusu kave. Sve piju toplo. Čim sjednete u restoran, konobarica će vam odmah natočiti pune čaše mlake vode. Sve neopisivo smrdi po nikotinu. Čaj se pije, ali neprocijeđeni.

Nakon nekoliko takvih dana, uhvatila nas je kofeinska kriza, šećerna kriza, biftek kriza, pomfri kriza,općenito kriza....nema nam druge nego put pod noge i u Macdonald's, kojih btw ima na svakom koraku.

Ja sam žestoki protivnik Macdonaldsa i nikad ne jedem njihovu hranu jer je ne volim,ali kriza je kriza, i nisam mogla dočekati napokon nešto poznato, nešto slatko, nešto što makar sliči na kavu...ali gle, neee ma nije moguće! Ovo izgleda kao Macdonald's, ima obik hamburgera, ima oblik pomfrija ali to nema okus pomfrija, ni hamburgera nego onaj okus Kine u dobrom starom hamburgeru. Ne trebam ni reći da u njihovim Macdonaldsima ne postoji ništa slatko.

Nikad mi se Europa nije učinila dalje!

Ovo je bio turistički pogled na Kinu, ali poslovati sa Kinom i kinezima eeee, to je još jedna avantura!!