Panonska priča: Čovjek i njegova sjena na zidu

Našu sjenu na zidu uzimamo zdravo za gotovo. I bez napora ju stvaramo i bacamo na zid.

Ali u isto vrijeme bacamo još jednu sjenu, sjena koja pada u nama. I mi smo ti koji smo ju gurnuli tamo, u tami. To je jedina sjena koja postoji u tami, bez svijetla.

Odgojem prilagođavamo svoje ponašanje okolini. I potiskujemo. Potiskujemo u našu sjenu sve ono što nije prihvatljivo. Ono što je naše, autohtono. I što je čovjek prilagođeniji, to mu je sjena tamnija. 

A sjena želi van, želi se pokazati, jer taj pritisak kojom ju stišćemo stalno nazad u pozadinu stvara protupritisak. Koji ponekad dovodi do eksplozije. Kriminal. Društveno neprihvatljivo ponašanje. Ili do umjetnosti.

I u toj sjeni postoje slojevi naših otaca. Slojevi koji su se nakupili u nama prije nego što smo se rodili. Kolektivno nesvijesno, tako je to Carl Gustav Jung krstio. Kada je Picasso u svojem ateljeu držao afričke maske i toteme, držao ih je samo kao podsjetnik. Afričke, polinezijske, sibirske i američke maske već su u nama. Čitava povijest ljudskog roda je već u nama. Šamanizam, totemizam, animizam - sve je već u nama. I samo ga treba dozvati. Bubnjanjem po bubnju, ili bubnjanjem limenkom praznog spreja kojom treseš kada želiš iz nje izvući posljednje kapi boje iz nadubljih slojeva njenog potisnutog sadržaja. Znate tj zvuk? Zvuk kada se sprej za boju protrese. U limenki je neki skriveni predmet koji daje zvuk kao da lupa i želi van. I kada vidite grafitera da radi stalno trese limenkom, ponekad se čini da taj pokret nema više funkciju da izvuče zadnje kapi boje iz limenke, nego da je postao dio kretivnog procesa. Dio nekoga tajnovitog rituala. Sa kojim se priziva inspiracija, komunikacija sa drugim svijetom u kojem ona pribiva. 

I kada sam razgovarao sa njim, pričao sam mu kako Berberke u Sjevernoj Africi kada rade pokrivače namjerno na kraju izrade grešku. Jer savršenstvo je opasno, ono priziva zlo. Isto to iz istog razloga rade i žene plemena Navajo indijanaca u Sjevernoj Americi.

I on meni priča. Isto to radi i on kada slika. Kada je slika presavršena, namjerno ju odmakne od savršenstva, na kraju, sa jednim potezom. Potezom po zidu. To nam je svima ljudima zajedničko, magijske radnje i ritualno izbjegavanje, ti tabui nekih radnji kako bi se nevidljive sile udobrovoljile i otklonio strah.

I ovo slikarstvo na zidu je zapravo povezivanje i sa onim drugim zidnim slikanjem. Po neolitičkim zidovima Lacauxa i Altmire. I zato je logičan odabir mjesta za ovaj ritual. Napuštena kuća koja izvana ni po čemu ne pokazuje što se događa u njenoj unutrašnjosti. Kakve sjene padaju po površini njezinih zidova.

I ne trebamo ići u Francusku ili Španjolsku, Polineziju, sjevernu Afriku ili sjevernu Ameriku. Dovoljno je biti tu u sjevernoj Hrvatskoj i u oslikanim likovima na zidu prepoznavati ovdašnje fašenjske drvene maske  sa izduženim nosevima i ovnovskim rogovima. Sva ona vjerovanja i rituali koji je kršćanstvo ojačano carskim vojnicima potisnulo duboko u pozadinu. U našu pozadinu, u našu sjenu. Našu zajedničku sjenu koju slikar u naše ime baca na zid. Kistom. Uz šamansko bubnjanje limenke grafiti spreja. 

Autor slika: Zvonimir Haramija