Vrijeme i godine čine svoje, sve se mijenja i prolazi, ma ne, ovo je previše ozbiljno, u nastavku ću pokušati objasniti ovaj početak, ako imate vremena i strpljenja, pridružite se...
Kada je čovjek mlad, možda je okupiran drugim stvarima, ne primjećuje toliko neke detalje oko sebe, kao kad dođe u "neke" tamo godine, netko kaže "zlatne" a vi sami prosudite. Godine su relativan pojam, znate kako se ono kaže, iako je to pomalo i otrcana fraza - da je čovjek mlad ili star, već prema tome kako se on osjeća, a ne koliko ima godina...
Što sam ustvari htjela reći¸ nešto sam primjetila... netko će možda reći,pa zašto baš sada, a ne ranije, ne dešavaju se promjene preko noći. Radi se naime o mjestu gdje sam provela mnoge sretne trenutke, bilo je možda i onih drugih, ali ja se valjda nisam na njih obazirala kao sada ...
Nestala su mnoga dobra znana lica moga djetinjstva, svi oni vječno nasmješeni i ugodni ljudi, koje sam svakodnevno susretala, gdje su? Pretpostavljam na nekom lijepom mjestu, zaslužili su to. Ne mogu reći da se i u to vrijeme nisu dešavale neke ružne stvari, svađe, bolesti i ... ali ljudi su na to valjda drugačije gledali nego danas, ili je možda krivo dječje shvaćanje i gledanje na svijet s ružičastim naočalama, nisam sigurna. Ima ona jedna pjesma, mislim da ju pjeva Gabi Novak- Pamtim samo sretne dane...
Ulica moga djetinjstva više odavno nije ista, nema mnogo toga... nema nekih kuća, niknule su nove, došli su novi ljudi, meni nepoznati i strani... nekada je pred svakom kućom bilo neko drvo, orah, lipa, a i poneka duda ili murva, a danas tek poneki orah, ali i njih je sve manje i manje. Ali ima jedna kuća i jedno drvo oraha koji zauzimaju posebno mjesto u mome srcu¸ moja kuća¸ obiteljska oaza mira.
Svaki puta kada skrenemo u ulicu moga djetinjstva, srce brže zakuca... možda zvuči pomalo patetično, ali je tako. Ksda s ćuprije ugledam meni draga lica, nitko sretniji od mene. Iako moram priznati, mada nevoljko, godine su i tu ostavile trag, iako da budem iskrena ja to ne želim vidjeti , ne još... sjetim se nekih meni dragih ljudi iz susjedstva,kojih nažalost više nema, ali uvijek kroz priču s mojim najmilijima nekako ih se dotaknemo, valjda s godinama postajemo sve sentimentalniji.
Tvrdoglavo ponavljam u sebi da ne želim promjene, želim da sve bude kao prije, ali da li je to moguće... možda samo zaklopljenih očiju... i u mojim mislima... mašti ... ma nije važno... samo da bude... a možda je moguće ipak samo u snovima vječnog djeteta... NE ŽELIM ČUTI LOŠE VIJESTI¸ previše ih je odjednom... ipak saznadoh da je bila lažna uzbuna, netko se zabunio, nevjerojatno, ali istinito... kažu krivo su vidjeli... izvinjavaju se¸ za nas što ih briga, valjda...
Možda netko ima ideju ... da zaustavimo promjene, vratimo sve na staro... ili ipak možda ne...
Međutim nešto je ipak ostalo isto¸ slavonski kulen, rakija šljivovica, oni čokanjčići iz kojih se ona pije... ŽIVI I ZDRAVI MI BILI... NAJELI SE I NAPILI...
:(Još nema komentara