tracy
Feminizam i kuhača, oksimoron ili novo revolucionarno doba u muško-ženskim odnosima?
Pokušavajući pronaći kakav takav odgovor na ovo pitanje, ne mogu izbjeći svoju osobnu priču. Moram početi s priznanjem da moja mama nije bila jedna od onih o čijim se kolačima i dan danas raspredaju bajke. Kuhinja mog djetinjstva nije bila romantično umotana u mirise vanilije i cimeta, ne postoji nikakva požutjela i uflekana bilježnica koju ću naslijediti, nijedno jelo koje je po meni dobilo ime. Moja mama nije nikad spremala zimnicu, nije kuhala rajčice, ni pekmeze. Nije znala praviti kolače, osim pite od jabuka i palačinki. Feminizam 70-ih godina prošlog stoljeća njoj je legao kao u priči. I priznajem da sam zbog toga ponosna na nju.
Iz današnje perspektive, žene iz pedesetih i ranih šezdesetih doživljavamo kao prve moderne zarobljenice. Njihov zatvor bio je zazidan od sjajnih i kromiranih prvih kuhinjskih pomagala. Bili su zamišljeni kao prijatelji koji će ih osloboditi fizičkog napora i pružiti im više slobodnog vremena. Također, u velikom broju slučajeva ponuditi muškarcu ispriku da nastavi s čitanjem novina. Ošamućene reklamama s prvih televizora koje su najavljivale usisavače, mašine za suđe i tostere, jednom rječju pomagače koji su ih trebali učiniti sretnima, žene su zapravo bile same i oboljele od "kuhinjskog bluesa". Nije čudo da su jedva dočekale da se zaposle, "zapale grudnjake" i pobjegnu od štednjaka. Biti vlasnicom svoje budućnosti i tijela, kroz pravo na učenje, rad izvan kuće i jednako plaćenu satnicu, kao i na odluku kada i s kim osnovati obitelj, jednostavno je bio preveliki izazov, koji je podrazumijevao bijeg iz kuhinje.
I što sad? Zar je sve bilo uzaludno? Ja sam ta koja kuha bolje i više od vlastite mame. Znači li to da smo ona i ja u evolucijskom sukobu, društvenom rascjepu, povijesnom kontrasmjeru? Da li sam ja rezultat dekadencije ili kontrarevolucije?
Rosie Boycott, savjetnica londonskog gradonačelnika Johnsona za pitanja prehrane nedavno je ukratko izjavila: "feministice su pogriješile, mjesto žene je u kuhinji. Ako vas tamo nema, rezultat su debela djeca i širenje fast fooda". Slično je izjavila i Amanda Hesser, kolumnistica NYTimesa, koja je pohvalila Michelle Obama za biološki vrt oko Bijele Kuće, ali istovremeno i ukorila jer u kuhinji jedva raspoznaje celer od peršina i nije u stanju očistiti grašak. Nutricionist-novinar Michael Pollan u svojoj knjizi "In Defense of Food" te sa stranica također NYTimesa tvrdi "Fast food i gotova hrana? Krive su feministice, koje su otjerale žene iz kuhinje!"
Sve ide u prilog sve učestalijim pozivima na rješavanje problema junk fooda, dječje i odrasle pretilnosti, bolesti poput dijabetesa, povišenog kolesterola i još čitavog niza drugih. Sve je više onih koji lijekovima, zakonima, liječničkim savjetima pretpostavljaju jednu jedinu stvar - domaću kuhinju, i naravno, nekoga tko će kupovati, čistiti, pripremati jelo, a nakon toga oprati i počistiti.
Da li je moja mama stvarno pogriješila? A s druge strane, što će o nama misliti naše kćeri ako im kuhanje prikažemo kao jednu od osnovnih aktivnosti u životu?
Godinama sam bila uvjerena (ili sam se samo tješila?!) da se sloboda može ostvariti preko keksića i ribljeg carpaccia. I izgleda da nisam bila jedina. Broj kulinarskih blogova koje vode žene je zbilja impresivan. U njima se potvrđuje vlastita tradicija, osobna iskustva i sposobnosti, oslobađa kreativnost i stvaraju prijateljstva. Ali nažalost, taj hobby rijetko preraste u posao kojim se zarađuje za život. I sve češće razmišljam kako se zapravo radi o varci, pametno smišljenoj prevari da nas se vrati iza štednjaka, dok matematiku, ekonomiju, politiku i ostale "sitnice" koje upravljaju svijetom ostavljamo nekom drugom. Uglavnom, muškarcima.
Jesmo li sigurni da neotradicionalna ljubav prema kuhanju zapravo ne skriva nametnutu obavezu, istina upakiranu u umjetnički predstavljene blogove, filmove i knjige, ali uvijek i jedino ŽENINU obavezu?
© Podravka d.d. 2003.—2012.
102 komentara do sada…
“zena koja ima djecu je majka i to je njena primarna uloga i zadaca” Tvoje licno misljenje, ne neka objektivna istina. Ima zena koje su odlucile da imaju i karijeru i decu (sto je moguce sa izborom pogodnog partnera) i koje uloga majke ne ispunjava u potpunosti. To sto ti neke slucajeve ne mozes zamisliti (“zena moze biti profesionalni vojnik npr., ali ne moze biti majka i supruga u isto vrijeme, bar ne dobra”, lol, cak joj ne das za pravo ni da bude supruga a kamoli majka, samo zato sto TI to ne mozes zamisliti) to ne znaci da takvih slucajeva nema. Ti nisi i ne mozes biti neki objektivni sudac ko je dobra majka a ko nije samo po toj osnovi sto imas troje dece I odlucila si ostati kod kuce s njima. Kojim pravom prosudjujes o tome ko moze biti dobra majka i supruga?
“ma, daj ja sam seksist zato jer volim kuhati i ugoditi mom muzu koji tesko radi. ili ja sam seksist zato jer me moj muz drzi na pijedestalu i ja ne mijenjam gume vec imam auto kojem gume mijenjaju mehanicari. “ – Ne, sexist attitude je to sto mislis da je to tako normalno I da svi moraju tako. Poenta nije da sve zene moraju znati menjati gume i osigurace, poenta je da se ne bi trebalo gledati cudno ako neka zena preferira menjati gume i osigurace umesto tradicionalnih zenskih poslova.
“Vidim problem u nesreci djece jer njihova majka zeli zivjeti nekim novim modernim zivotom gdje se ne treba brinuti o djeci i njihovoj prehrani. “ Opet po ko zna koji put – zasto je briga o deci i njihovoj prehrani odgovornost samo majke? Ako majka radi 12 sati dnevno a otac 8, za koga bi bilo logicnije da preuzima veci deo brige i odgovornosti oko prehrane dece? Ako i majka i otac rade po 12 sati a o deci se brine dadilja, gde je tu problem? Osim naravno da je po tvom misljenju deci je neophodna paznja i ljubav iskljucivo majke, dok ce otac pokazati paznju na drugi nacin.
“ja i dalje tvrdim da se pretjeruje na polju feminizma i da vecina zena trazi previse. za mene je to sasvim bespotrebno.” Ovde je operativna rec “za tebe”. Ne radis, pa naravno da te ne pogadja diskriminacija na radnom mestu (pogotovo u oblastima gde muskarci dominiraju), niti dolazis kuci posle 10-12 sati na poslu a da te cekaju kucni poslovi pa naravno da ti je ravnopravna podela kucnih poslova takodje bespotrebna. O feminizmu prosudjujes na osnovu onoga sto letimicno procitas u novinama ili vidis na TVu, mozda i procitas nesto na netu ali obavezno sa siteova koji podrzavaju samo tvoj point of view i neces ni da priviris na one koji podrzavaju “feministicke gluposti”, i mislis da si informisana I objektivna po tom pitanju? Na osnovu cega? Osnovna je stvar kada se covek upusti u debate pogledati I opposite point of view. Mene licno bi bilo bezveze da recimo citam samo Dawkinsa a ne citam Behea koliko god mislim da je Michael Behe idiot (Dawkins mi recimo malo ide na zivce, iako se uglavnom slazem sa time sto ima reci). Jedna stvar je donositi odluke koje se moraju doneti odmah bez proucavanja literature, a druga stvar je formirati misljenje i stavove o drustvenim problemima bez da se covek potrudio da sagleda problem u celosti i da procita bar nesto sto se kosi sa initial assumption.
Odrasla sam u emancipovanoj sredini i sasvim sam sigurna da ne bih prihvatila da mi neko odredjuje čime ću da se bavim. Imam svoju profesiju (zapravo bavim se sa više stvari odjednom),svoje hobije, društvo, interesovanja ali sam i supruga i majka i to jeste na neki način moja primarna uloga. To ni u snu ne znači da sam robinja da su mi prava manja ili da ne uspevam sebe da izrazim na ovaj ili onaj način jer već sama činjenica da radim više poslova to demantuje. Ali moju ulogu majke ne može preuzeti moj muž jer on nije majka :) , ( ne čuh ja ni za “očinski” instikt, nasuprot materinskom, a to jeste ono o čemu je monsoon govorila,”ono” što ti kuca 9 meseci pod srcem…) a naravno ni baka, pomoćnica…jer ni one nisu majke MOM detetu. Ljudi naravno imaju mogućnost izbora, ali kada ga jednom načine onda bi trebalo da umeju da postave prioritete. Ja se nikada ne bih odrekla svoje profesije i svojih hobija, ali kada biste me upitali šta mi je u životu dragocenije, ne mislite sigurno da bi mi rodjeno dete bilo na drugom mestu?!!! I to nije nikakva anti-feministička tvrdnja, to je jednostavno tako. Mogla sam da izaberem da ga ne rodim, u tom slučaju mogla bih da blabim da li više volim da pišem, radim kao ilustrator, vaspitačica ili glumica, ali budući da sam izabrala porodicu ona JE moj prioritet! A to izmedju ostalog, znači da ću dragovoljno smišljati sitnice kojima ću ugadjati svojim ukućanima, da ih neću nazivati skotovima naprosto zato jer ih volim, ali da ću isto tako rado pristajati na mile sitnice kojima oni obasipaju mene :) To je život, suština i nema tu ni feminizma ni ne-feminizma ni kompleksa ni potrebe da se nešto dokazuje. To teče kao reka svakog dana ,ponekad se izliva ponekad isparava ali nikad ne nestaje i bez obzira da li joj dodate ili oduzmete litar vode ne možete joj promeniti bit.
I naravno monsoon da si subjektivna kada govoriš iz svog bića ,a kakva bi i mogla i trebala biti? :) Nema tu objektivnosti.
E sad evo i šaljivog načina, ali sasvim ozbiljnog komentara iliti zagonetnog pitanja;) : ako moj muž radi dvokratno ili što bi rekli od jutra do sutra, a ja imam upola kraće radno vreme, ko je kriv ako nam se dete pretvori u morsko prase jer jede junk-food? Kao što sam za vreme svoje trudnoće i porodiljskog odsustva čitala i slušala o zdravoj ishrani trudnica i beba, tako sam nastavila da se brinem o tome da moje dete dobija kvalitetnu hranu pa čak i sada kada je on od jutra do mraka u školi i u putu, primoran da ponekad pojede i ono što ne bih volela,”dočekaću” ga nekim zdravim obrokom i ne smatram se potlačenom ni u jednom smislu što prihvatam da o tome vodim računa…
Mislim da sam rekla skoro sve što mi je o ovoj temi palo na pamet :))