Napokon berba, jematva, trganje

Vino je dio naše kulture i civilizacije, a berba je nevjerojatan ritual, čiji je cilj i svrha proizvesti vino, piće koje opija i pomiče iz stvarnosti u neka druga stanja.

Vinogradi nam pokazuju da, koliko god mi bili samouvjereni, ipak nešto drugo, izvanjsko odlučuje o sudbini našeg vinograda. I tako to ide već više od 8 000 godina. Arheolozi kažu da je najstarija posuda u kojoj se držalo vino ona s planine Zagros u Iranu. Tih šest zemljanih posuda od devet litara bile su sastavni dio velike neolitske kuhinje, u kojoj se spremala hrana za poveću obitelj.

Drugi znanstvenici tvrde da su vinovu lozu prvi kultivirali Egipćani, pa zatim Grci i Rimljani, koji su vino i vinograde proširili na sjever Europe.

Godina truda

Popis neprijatelja vinograda je dugačak. Trebalo se obraniti od bolesti, od tuče... U tridesetak minuta može biti izgubljen cijeli urod, a posljedice se mogu osjećati godinama. Zvonilo se, molilo, lupalo iz mužara. Od lopova se vinograd čuvao stražama i sačmaricama. Na kraju, tu su i životinje: srna, jazavac, i tko zna tko još želi slatko grožđe! A tek napasti iz zraka - kosovi i čvorci!

Ali, dolazi i taj kraj rujna, kada počinje berba, jematva, trganje.

Napokon berba

A kako je nekad izgledala berba grožđa? Gotovo isto kao i danas. Skupila bi se obitelj, djeca, prijatelji. U Jaski i okolnim selima ne bi se išlo rano u berbu, tek oko osam, zbog velike rose. Prvo bi se pojeli žganci, krumpir, a onda do večeri u vinograd. Tamo bi se i ručalo - bažulj, kuhano meso. Zadnjeg dana berbe bilo bi i kolača i boljeg vina. Najveseliji dani u vinogradu nagrada su za godišnji trud.

Trud i rad, znanje i znanost pod našom su kontrolom, ali vinograd je i nešto više. Vinograd je eksperiment u kojem čovjek nije uvijek pobjednik.

Berba je u nekim krajevima već odavno i turistička atrakcija. U Pregradi se na berbu zove već od 1939. ''Polazak autobusa od buffeta Dušak, Palmotićeva 3, u 6 sati ujutro'', piše na voznoj karti.

A tako je i u cijelome svijetu, od Francuske od Kalifornije. Vino je dio naše kulture i civilizacije. S druge strane, berba je i nevjerojatan ritual. Cilj i svrha je proizvesti vino, piće koje opija, koje nas pomiče iz stvarnosti u neka druga stanja. Priznajmo, zar nije neobično koliki se godišnji trud i muka u vinogradu podnosi samo da bi se na kraju blaženo opili? I svi s veseljem odlaze u berbu, pjevajući ponosni što se godina bliži kraju i što će doći smiraj zime, kada zamiru radovi na polju i vinogradu. Vrijeme je za svadbe, obrede, običaje. Jer nije rad stvorio čovjeka, nego ples i pjesma.

Sve kulture imaju nešto što ih opija i olakšava pogled na stvarnost, a mi nismo iznimka. Kad berba prođe, napetost raste. Mora se čekati taj tajanstveni trenutak kada će mošt postati vino. Kao što kaže reklama – 95% vina popije se do nove berbe. U siromašnim prigorskim obiteljima vina je nestalo već i do Nove godine. Pa sad zamislite kako je čekati Martinje!

Strojevi

Naravno da se vinograd može obrati i strojno. Jedan stroj – šezdeset berača. Ali, nije to ona berba o kojoj govorimo. Nema tu bažulja i kolača. Nema ni pjesme ni djevojaka koje, visoko zadignutih suknji, gaze grožđe u kacama.

Bez brige, uvijek će biti tih malih vinograda u kojima će se odvijati obiteljski i prijateljski rituali koji slave život i vino.

Nemojte zaboraviti: prvo Isusovo čudo, zbog kojeg su mu učenici povjerovali, bilo je pretvaranje vode u vino. I to na svadbi! Živjeli!

Autor: Željko Šatović, G.U.L.A.

Pisao sam za razne novine (Polet, Jutarnji list, Globus, Studio, Playboy). Zanimaju me povijest i antropologija hrane te lov na smrčke.